Koliko uopće građana ovih dana pokazuje osobne iskaznice pred sindikalnim štandovima po Hrvatskoj, razmišljajući zaista dubinski i kritično o sadržaju referendumskog pitanja ili o opravdanosti i posljedicama nove runde direktnoga izjašnjavanja?
A koliko se njih, s druge strane, hvata olovke isključivo zato da bi protestno ostavili tragove općenitog neslaganja i nezadovoljstva, ne ulazeći uopće, ili barem ne naročito studiozno, u bit promjena koje bi se mogle ticati generacija budućih umirovljenika?
I, što je najvažnije, treba li ovima drugima zamjerati zbog takve eventualne njihove površnosti; vrijedi li im zbilja predbacivati što su možda i pogrešnu temu plitko eksploatirali kako bi odaslali u eter u suštini načelan, očekivan, ali samo na prvi pogled nekonstruktivan stav. A on glasi: ne vjerujemo ovoj Vladi.
Dok su neki raniji referendumi, osobito oni koji su se pokretali s vjerničkim motivima, usmjeravali društvo na podjelu lijevi/desni, konzervativni/liberalni, ovaj aktualni, s indikativnim tajmingom i širokom frontom političke podrške (SDP, Živi zid, Most...), sužava taj konflikt na jednu, u taktičkom smislu, mnogo jednostavniju bitku: svi protiv Plenkovića.
Ta nadsvjetonazorska ili mimoideološka podjela otežava vladajućoj strukturi upravljanje natjecanjem; taj novi karakter bitke hendikepira ih utoliko što će sada protivnike teže moći obilježiti, svrstati, omeđiti i izolirati. Front bi mogao postati preširok i preraznolik za organiziranje kvalitetne obrane.
Ta borba namjerno je otvorena neposredno uoči europskih izbora, i to ne prvenstveno zato da bi se kroz nju utjecalo na rezultat tog konkretnog izbornog ciklusa, nego više stoga što sa 26. svibnja započinju duge godine pravog, teškog i neizvjesnog izbornog maratona - od predsjedničkih, preko izbora u HDZ-u, pa onda parlamentarnih, sve do lokalnih izbora. To je, logično, vrijeme djelomične paralize izvršne vlasti, period u kojemu su i najmanje operativne i kadrovske odluke, a kamoli opsežne reforme s otporima, otežane do neizvedivosti.
S ovim proljećem, osjeća se u zraku, završava poštedno vrijeme za Plenkovićevu Vladu, primiče se kraju era u kojoj se toj garnituri možda i predbacivalo, sigurno ju se i osporavalo, ali protiv nje svejedno nije bila poduzeta nijedna ozbiljna politička akcija. Razlozi su različiti: od komoditeta suparnika koji nisu željeli preuzeti teret rizičnih državnih poslova poput Agrokora, preko čudnih međustranačkih i transstranačkih savezništava, do puke lijenosti pojedinaca iz opozicije.
Međutim, s primicanjem konkretnih termina izbora polako se i slika Plenkovićeve radne fotelje, kako one u Vladi tako i HDZ-ove, približava kao prizor donekle dohvatljivog plijena, a ne više kao teška imaginacija.
Ovaj sindikalni referendum, kako god završio, nema, naravno, nikakav potencijal u pogledu uređenja mirovinskog sistema niti će građani koji se potpišu nužno učiniti nešto posebno dobro za sebe ili svoje potomke, možda baš suprotno. Tema mirovinske reforme daleko je složenija od redukcije iz referendumskog pitanja. No, ono što će građani definitivno odraditi kroz eventualnu masovniju podršku inicijativi jest to da će nepovratno pokvariti dojam koji je Plenkovićeva Vlada dosad prilično uspješno gradila o sebi, a to je osjećaj da ne postoji kritična doza oponiranja njihovu načinu upravljanja državom te, slijedom toga, da nema ni uvjeta u zemlji za značajniji rezultat ni kvalitetniji razvoj opozicije.
Iznese li ovaj referendum pred Vladu ozbiljnu količinu potpisa, a to bi bilo sve na razini pola milijuna ili iznad te brojke, krenut će vrlo brzo iz oporbe osvajanje, zauzimanje tog novootvorenog prostora koji je posljednjih godina zaista djelovao zamrlo, uspavano, neaktivno. To pak može preko noći urušiti sliku o Plenkovićevoj koaliciji kao dugoročno sigurnoj vlasti koja nema zainteresirane izazivače. Osim toga, prostor koji se može otvoriti ovakvim podilazećim referendumom teoretski je bez limita, za razliku od opozicijskih inicijativa sa svjetonazorskim predznacima koje, logično, imaju svoje maksimume.
Zato bi ovaj trenutak trebao i te kako zaokupiti pozornost Plenkovićeve garniture, ako ni zbog čega drugog, onda zbog neosporivih signala da sve teže upravljaju procesima. Da je po Plenkoviću, recimo, ove bismo tjedne do izbora sasvim sigurno slušali prije svega o općenitim europskim stvarima, i to na način koji sigurno ne bi poticao predizborni temperament niti bi rasplamsavao atmosferu natjecanja, nego bi, naprotiv, bio više onako prosvjetiteljski, objašnjavajući. Građani bi, da se pita predsjednika Vlade i HDZ-a, na europske izbore 26. svibnja izlazili kao na svojevrstan fakultetski kolokvij, a ne kao na političko izjašnjavanje. Da se pitalo premijera, ne bi sad u žiži bili antagonizirajući ministri za penzije, državne nekretnine ili glavni državni inspektor, nego nekonfliktni pripovjedači s HDZ-ove europske liste.
Plenković je sigurno namjeravao ošamutiti građane uoči izbora i u tom polusnu - koji se non-stop održava uspavankom o društvu bez problema - potiho iznijeti još jednu pobjedu.
Tko god dogovorio ovo sa sindikatima, napravio mu je neželjenu buku i razbudio dio omamljenoga biračkog tijela.
Ljudi, kad se probude, znaju biti nervozni.