Izostavimo li londonsku epizodu balkanskog trilera s predajom Ivice Todorića kao dramskim vrhuncem, koja se dogodila prošlog ponedjeljka, tjedan je protekao u znaku predsjednice Republike. Vlada je bila u defenzivi, čekala je petak i još jedno izglasavanje povjerenja u režiji Davora Bernardića. Rezultat se znao unaprijed. Neočekivano je bilo jedino to što je Andrej Plenković subotu dočekao s dva zastupnika jačom podrškom od one s kojom je ljetos zaustavljeno rušenje ministra financija.
Predsjednica se okrenula ekonomiji i pitanju opstanka države. Ključna točka: demografija. “Demografsko pitanje je pitanje svih pitanja. Mi smo u izvanrednom stanju i traže se izvanredne mjere. Treba još jednom dobro razmisliti o prijedlogu proračuna za sljedeću godinu i sigurno će se naći dodatna sredstva za provedbu mjera demografske revitalizacije”, poručila je Kolinda Grabar Kitarović u petak s govornice u Vukovaru.
Nekoliko dana ranije, predsjednica je bila još ozbiljnija. U Opatiji, na inače već godinama bezbojnom godišnjem okupljanju ekonomista, govorila je u brojkama: “Dok smo jednom bili razvijeniji, a potom i izjednačeni, danas dostižemo samo 85 posto razvijenosti srednje i istočne Europe. Među najlošijima smo po povećanju broja zaposlenih u prvom kvartalu godine, imamo najnižu stopu građana u dobi između 55 i 74 godine u cjeloživotnom obrazovanju u EU, stopa porasta produktivnosti, zaposlenosti i BDP-a od 2013. do 2016. u Hrvatskoj je među najnižima u EU, rast BDP-a je jedan od nižih među novim članicama EU. Imamo jednu od najnižih stopa aktivnosti radne snage u EU, drugu najnižu stopu zaposlenosti građana između 20 i 64 godine, a udio populacije koja je u riziku od siromaštva ili društvene isključenosti među najvišima je u EU”.
Pitanje: je li loša, iseljenička, demografija uzrok ili posljedica današnje loše Hrvatske? Ako je posljedica, a čini se da jest, jer problem starosti populacije (koji je također demografski) jednako muči superbogatu i useljenicima privlačnu Njemačku (ili Nizozemsku, Dansku, Francusku... zapravo Europu uopće) kao i Hrvatsku, onda nikakve mjere “demografske revitalizacije” neće pomoći. Zdravija ekonomija hoće.
Očekujemo prijedloge, rekao je Zdravko Marić, ministar financija. Marić je dobar ministar pa si može dopustiti ulazak u polemiku. Predsjednica, međutim, u toj polemici nije pravi sugovornik, čak ni tako ambiciozna kao K. Grabar-Kitarović, ona ne može društvu odrediti ritam promjena.
“Radim na relaciji Dubrovnik - Split - Zagreb, država vam stoji, paralizirana je”, rekao mi je u petak ozbiljan investitor u turizam, stranac čija kompanija u Hrvatskoj radi više od deset godina. On je ovdje sedam godina, u međuvremenu je osnovao obitelj i postao napola Hrvat, ali, kaže da mu na poslu nikada nije bilo teže. Još nedavno u njegovoj kompaniji, velikom međunarodnom koncernu koji on predstavlja u Hrvatskoj, sve su poslove s hrvatskom državnom administracijom, od koncesija do građevinskih dozvola, rješavali u relativno korektnim rokovima, danas mu se, kaže, čini da se ponavlja 2010. godina, kad su državne službe, u strahu od političkih promjena, imalo kompliciranije predmete ostavljale da leže u ladicama.
Tada je to bio strah od najavljenog rata protiv korupcije, od odlaska u Remetinec, od gubitka stečene pozicije. Danas, zaključuje, strah od nedostatka političke ravnoteže stvara osjećaj nesigurnosti u neprofesionaliziranoj državnoj upravi. Tko će biti odgovoran ako Vlada ne dočeka kraj mandata? Što ako je Todorić u pravu, pa dio državnog vrha završi u pritvoru? Kako će se onda gledati na važne odluke potpisane u uredima lokalne administracije?
Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, stranke koja je opet pokrenula pitanje povjerenja Vladi zbog slučaja Agrokor, ustvrdio je u petak u sabornici da je Agrokor “dijete HDZ-a” i da bi “ortačko ponašanje” u toj aferi moglo izazvati teško nadoknadivu štetu za Hrvatsku i njezine građane. “Agrokor je nastao za odabrane, odabirom 200 bogatih obitelji u procesu pretvorbe i privatizacije, HDZ ga je odgajao, Agrokor je rastao, pretvorio se u diva koji prijeti urušavanjem cijelog hrvatskog gospodarstva”, ustvrdio je Bernardić.
Ok, Davor Bernardić je mlad i relativno neiskusan u visokoj politici. Nije, međutim, dovoljno mlad da ne bi mogao, a s obzirom na svoju funkciju i trebao, znati da Agrokor radi od 1976. godine, da je otac Ivice Todorića bio visoki partijski dužnosnik u prošlom sustavu (prije nego što je zaglavio 1972.), a da je sam Ivica Todorić tvrtku vodio surađujući sa svim utjecajnim hrvatskim strankama.
Agrokor nije “dijete HDZ-a”, među ostalim i zato što ga HDZ nikad ne bi bio sposoban stvoriti, jednako kao ni SDP niti bilo koja druga hrvatska stranka s kojom je surađivao Todorić. Agrokor je, to se danas vidi više no ikada, bio najčvršći relikt bivšeg sustava koji je upravo kroz veliki Todorićev koncern čuvao kontinuitet dogovorne ekonomije. Gotovo da su i uspjeli.
Mit je i teorija zavjere o dvjesto odabranih hrvatskih obitelji. Kada bi doista imala dvjesto obitelji bogatih poput Todorića prije Agrokorova kraha (iz kojega obitelj neće izaći siromašna), Hrvatska bi bila puno bogatija zemlja nego što jest. U stvarnosti hrvatska piramida bogatstva ima vrlo oštar šiljak, ispod čijeg se slabo napučenog vrha od otprilike pet ozbiljno bogatih obiteljskih dinastija naguralo puno više dobrostojećih obitelji, sigurno više od dvjesto, ali i vrlo široke temelje sazidane od onih koji zarađuju oko četiri tisuće kuna mjesečno. I s time se može preživjeti, ali takav život je spartanski, loš.
Bernardić zamjera Plenkoviću da su on i njegova Vlada Hrvatsku doveli u situaciju u kojoj su je potpuno izložili riziku. Izjednačavajući (pogrešno) lex Agrokor i ugovor izvanredne Agrokorove uprave o roll-up kreditu, on optužuje Vladu da je “spornim ugovorom o roll-upu derogirala zakone ove zemlje i ustavnu zaštitu vjerovnika”. Ugovor možda jest sporan, ali nije ga sastavila Vlada, nego njezin autonomni izvanredni povjerenik u Agrokoru, a potvrdilo ga je privremeno vijeće vjerovnika. Izuzmemo li Sberbank, oni kažu da su zadovoljni.
Da je Bernardić, umjesto Agrokorom, pokušao rušiti vladu brojkama koje je dan uoči njegove saborske akcije javnosti servirala Kolinda Grabar-Kitarović, možda bi čak i dobio priliku za promjenu. Za to bi mu, međutim, trebao i set prijedloga neke buduće politike, a to Bernardić nema i, na štetu svih nas, ne može imati.
Ipak, najtužniji pokazatelj naše potkapacitiranosti za demokraciju pokazao se u raspravi o Ini, o tome je li problem u objavi sadržaja presude arbitara u procesu koji smo izgubili, ili je problem u samom sadržaju. Znatan dio sabornice, uključujući bivšeg ministra gospodarstva Tomislava Panenića (Most), krimen vidi u objavi. “Objavom ovoga dokumenta i njegovim sadržajem snažno se utječe i na drugu arbitražu, ovo je kao državni udar u energetici”, rekao je Panenić. Pogrešno!
Skrivanje ovog dokumenta i njegova sadržaja mnogo je štetnije od godinu dana zakasnjele objave. Dokument, naime, nije skriven od arbitara ili sudaca u drugim postupcima koji još traju, jer oni ga, rade li svoj posao, već imaju. Skriven je od domaće javnosti koja ima pravo znati što se događa s kompanijom čijih je 44,8 posto u vlasništvu hrvatskih građana, pod upravom Vlade (i još 6,1 posto u privatnim portfeljima i mirovinskim fondovima). Na ovaj ili onaj način, svi mi osjećamo posljedice kad Ina posluje loše.
Pogrešno je, međutim, u Ini tražiti nositelja ekonomskog razvoja u državi. Ina to ne može biti, kao ni Agrokor, HEP, Atlantic, Adris, Končar... niti ijedna druga pojedinačna kompanija. Nositelj ekonomskog razvoja, osim poduzetnika samih, može biti jedino transparentna, slobodnom tržištu orijentirana ekonomska politika države (što uključuje razuman porezni mehanizam i dobro organiziranu, a minimiziranu, birokraciju), dobar sustav obrazovanja, dobro, pouzdano i brzo pravosuđe i solidan sustav banaka koje taj razvoj mogu financijski podupirati.
Kompanije dolaze i prolaze, kao i Vlade. Profesionalan, o stranačkoj politici neovisan, sustav državne uprave temeljan je servis bez kojega ne možemo, a nemamo ga.