PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

Umije napisati pjesmu tako da krene kao da će o politici, pa nastavi o ljubavi, i onda tu bude svega i svačega

OBJAVLJENO:
  • 05.08.2018. u 16:44

  • Biljana Gaurina / CROPIX

    “Put u plus” manifest je životne zrelosti Ede Maajke. Ulazak u četrdesete, mirenje s ulogom vječnog manjinca i pojedinca, definitivni ulazak u izdajničko kolo, među prezrene na svijetu

    Generacija mi ulazi u četrdesete”, govori Edo Maajka u pjesmi “Novi dan”, završnoj na novom albumu. I gle, stvarno, a sjećam se kako sam u Rubelju na utrinskoj tržnici slušao o tom klincu, bosanskom izbjeglici bez papira, koji sanja o tome da jednom otvori ćevabdžinicu, u slobodno vrijeme repuje i slaže u bilježnicu svoje pravilne i nepravilne deseterce i dvanaesterce. Davno je to bilo, prije petnaest i više godina, i već odavno se i ne pozdravljam s onim koji mi je tad pričao o Edi, ali sjećam se da nisam vjerovao, iako to nisam rekao, da će taj ikad snimiti album, a kamoli doći do hrvatskih papira.

    U međuvremenu se, međutim, dogodilo da Edo Maajka objavi šest ili sedam albuma - zavisi od toga kako se uzme i kako se broji - da postane neusporedivi storyteller jedne izbjegličke generacije, zvijezda s ruba Zagreba i iz hrvatskog undergrounda na prelazu stoljeća, da se dvaput oženi i jednom razvede, te da u relativno kratkom vremenu izvarira nečuvenu množinu identiteta.

    Od izbjeglice bez papira najprije je, baš kada je rap bio u modi, postao najvažniji zagrebački reper, pa je najednom iz omladinskog podzemlja prodro na onu gornju scenu i estradu, tako da su ga zavoljele neudane tetke i predškolska djeca, pa je u jednom trenutku malo falilo da, kao Branko Kockica i Dragan Laković, počne snimati dječje ploče i voditi zabave u obdaništu.

    Nakon toga otkriven je u rodnoj Bosni, te su ga slavili na već tradicionalni bosanski način, odričući Hrvatima pravo da ga smatraju svojima, e da bi ga u sljedećoj fazi krajnje brutalno odbacili, jer se, po ocjenama kasabe i mahale, pogrešno drugi put oženio i otišao živjeti u neprijateljski Izrael. (A zašto bi Izrael iz jedne od tri partikularne bosanske perspektive bio neprijateljski, o tome ćemo drugi put…) Tako je u jednom trenutku u Zagrebu bio zaboravljen, u Sarajevu omrznut, u Tel Avivu nepoznat, i sve je govorilo da bi ostatak života mogao provesti u obiteljskoj sreći i anonimnosti. Nedavno objavljeni album “Put u plus” uglavnom objašnjava zašto se to, ipak, nije moglo dogoditi i što su razlozi Edinoj fatalnoj neprilagodljivosti. O tome govore ove pjesme.

    Otkad je progledao, a to se, po svoj prilici, dogodilo u zagebačkom izbjeglištvu, jer je rodno Brčko samo zbir nostalgičnih sjećanja, njegova je pozicija poliperspektivna. Umjesto da uljuljka savjest izbjegličkim identitetom i da ostane žrtva, puna prijekora prema domaćinima, postao je, ne odustajući od prethodnoga sebe, najzagrebačkiji Zagrepčanin. Kao hrvatski građanin bez papira, a zatim i s papirima, rastao je i kao Bosanac, ispunjen razumijevanjem, kao da nikad nije otamo otišao, da bi mu na kraju Izrael, ta živa metafora nepomirljive dvojnosti, došao kao neki logični životni finale i kao doktorat iz hiperbosanstva i iz života u dvije, tri, sedam perspektiva. Edo Maajka nije stigao do toga da promišljeno izabire vlastitu ideologiju.

    Nema on razumijevanja za drugog, nego ima razumijevanja za sebe: za Hrvata, Bosanca i sve ono što Bosanci jesu, u sve tri i tristo i tri varijante, za Izraelca koji je Židov i Izraelca koji to nije, za Arapina, za Palestinca, i za svakog onog koga bi lakše i po svoj život praktičnije bilo mrziti i progoniti, jer ćeš, razumijevajući ga i bivajući on, na drugoj strani postati neprijatelj i izdajnik. Edo je univerzalni, globalni izdajnik tu gdje izdajnika jedva još i da ima.

    Pjesma “No pasaran” ovako započinje: “Moj tata je profesor Fehim,/ a carinik kaže Fehiiim!/Tad pogleda me pola reda,/ pa ne znam šta ću s njim./ Isprepadan sam dobro/ i bojim se care svih.” I onda, malo zatim, slijedi stih “Njegova zjenica traži krivca u moru izbjeglica”, koji bi se, valjda, mogao sprejem ispisati na svim europskim graničnim postajama. “Miriše fašizam u zraku, osjeća se ono,/ ono milu im majku, i svi su u strahu”, i to je onda zapravo to, slijedi refren, lijep i moćan, u kojem kao da još fali glas mrtvoga Dine Dvornika.

    Ne zato što bi se Dino uklapao u Edine opservacije o nailazećem fašizmu, nego zato što je on u ovom ritmu i melodiji, u potmulom balkanskom funku bljedolikih crnaca. I inače album “Put u plus” zvuči kao da je odsviran u neko drugo vrijeme, a možda i na nekom drugom mjestu, i u njemu se, u toj globalno-lokalnoj fuziji stilova i epoha miješaju rap, rock, funk, drum and bass, jazz i koješta drugo što je lakše opisati nego imenovati, a što pripada cjelini muzičkoga iskustva ere što je započela s električnom gitarom i rock’n’rollom, te se završila kada se više nisu snimale ploče. Nemam pojma odakle Edi ovi muzičari, ili odakle Edo njima, ali ovo zvuči silno dobro.

    On je majstor poruka, slogana i parola. Umije napisati pjesmu tako da krene kao da će o politici, pa nastavi o ljubavi, i u toj se ljubavnoj pjesmi onda nađe svega i svačega. “Bolje je bolje” bila bi hit, da je danas i u nas hitova, i to onaj zarazni hit za put na more, s refrenom koji Yaya otpjeva u najslavnijoj našoj crnačkoj tradiciji, započetoj još u eri Nade Knežević.

    “Bolje doktor nego pop i hodža/ (…) Bolje od parizera je ić’ u Pariz/ Razbit led neg’ dvojezični natpis/ Bolje Amira neg’ Šakira/ (…) Bolje vedro neg’ magla gusta/ Nijedan neće bit’ što bio je Tusta/ bolje vrištat nego gutat’/ Puduzmi nešto nemoj samo kukat’/ Probaj barem, zdravije je zalutat’/ Nego sjedit’, šutit’ i očima kolutat’” I onda, na tom mjestu, dolazi do preokreta, gdje parole, podbadanja, verbalni grafiti postaju pjesma o životnom nezadovoljstvu i ljubavnom mraku, pa zapjeva Yaya: “Znam šta je bolje samo fali mi volje/ Godine lete, ljudi stoje, samo brinu i gnoje/ (…) Gdje je to bolje, kad smo moje i tvoje/ Svako na svoju stranu vuče, a želimo to bolje/ Fali mi volje, fale mi ruke tvoje/ Fali mi volje, tvoje me riječi još bole”. I oprostite ako vas gnjavim, ali ovo je divno. I kao tekst, i kao muzika, i kao nešto što bi se moglo nazvati muzičko-teatarskom izvedbom.

    Meni je, možda iz pogrešnih razloga, a možda i zbog viška osobne identifikacije, najdraže “Izdajničko kolo”. Programatska pjesma poraženih, onih koji su namjerno zaostali za stadom, pa ih u mraku paščad grize za gležnjeve, trga im tetive i objesno se veseli njihovom stradanju. Edo se nikad nije plašio naivnosti - to mu je, valjda, neka bosanska karakteristika - nije se plašio da će ispasti smiješan, jer je, valjda, prethodno već i računao da je stadu, a pomalo i paščadi, sam po sebi smiješan:

    “Svako kome se divim, svaki učitelj i vođa/ Svaki prorok, pisac i glazbenik, prati ga osuda i samoća/ Svaki napredak je izdaja, teško je objektivnom insanu/ (…) Samo samoća, to je jedino garant/ Samo samoća, care zdravo je plakat/ Zato razbijam ledove i plačem”. Zatim slijedi refren, koji je ciljano programatski i koji, bezbeli, ni psima ni stadu nije smiješan: “Globalno drukčiji, globalno kriv/ Globalni izdajnik, otkad sam živ/ Globalno, lokalno, vječna manjina/ U srcu je ljubav, u srcu širina/// Pa dobro došli u izdajničko kolo/ Dobro došli u izdajničko kolo/ Dobro došli, da vidiš miline, moj pobro…”

    Album “Put u plus” zagovor je samoće, manjinstva i obiteljske intime, ljubavi u kojoj ništa nije ceremonijalno, mitsko, sentimentalno, one jedine moguće, bolne ljubavi. U skoro svakoj Edinoj ljubavnoj pjesmi on se ispričava njoj zbog nekog nedefiniranog sranja koje je napravio. Nema tu onog što vlada vajkadašnjom našom ljubavnom i estradnom lirikom, nema ljubavnih trokuta ni četverokuta, zaljubljivanja ni odljubljivanja. Samo nevolja sa samim sobom i svojim karakterom, s depresijama, s mentalno-emocionalnim nepogodama. Neće to baš svaki muž prihvatiti kao svoju masku i svoje lirsko glasnogovorništvo.

    Edo Maajka je, vjerujem, odavno odustao od ćevabdžinice. Odustao je od one vrste životnog utočištva što ga je za sebe u onoj mitskoj pjesmi o kiosku, o duvandžinici, tražio za sebe Ezra Pound. Umjesto toga obratio se onom od čega, valjda zbog svog karaktera, nije u stanju odustati: identifikaciji s drugim, zastupanju njegovih nevolja kao svojih vlastitih, neprestanom miješanju perspektiva i tom časnom i plemenitom izdajstvu koje je istovremeno osnova njegove umjetnosti, kao i njegove nesposobnosti i nespremnosti da od svega odustane i da živi kao sretan i zadovoljan čovjek usred podivljalog čovječjeg krda.

    Izdvajamo