USPUTNE ZABILJEŠKE

UMIROVLJENICI NA PLAŽI KAO NEPOŽELJNI GOLUBOVI Odluka gradskih vlasti u Crikvenici razotkrila je naš mentalitet, zablude i nerazumijevanje društva

Crikvenica, 130713.
Gradska plaza u Crikvenici. Turisti uzivaju u odmoru i suncu na gradskoj plazi.
Foto: Davor Zunic / CROPIX
Davor Zunic / CROPIX

Vijest o tome da će u Crikvenici gradske vlasti zabraniti dolazak, odnosno parkiranje autobusa koji dovoze goste iz unutrašnjosti na jednodnevni izlet na more izazvala je reakcije ne toliko u medijima - gdje se oglasio jedino sindikat umirovljenika - koliko na društvenim mrežama.

Opravdanje zabrane? Ovi dnevni turisti, rečeno drvenim birokratskim rječnikom, stoje na putu “unapređenja destinacije” i povećanja “turističke kvalitete”. Javio se već i Novi Vinodolski s istom argumentacijom, a nema sumnje da će se briljantna ideja proširiti i drugim turističkim mjestima. U prijevodu, masovni turisti plitkog džepa zauzimaju prostor na parkiralištima i na javnoj plaži, a ne troše ništa. Da, svi bi elitni turizam, pijane milijardere koji će trošiti silni novac iako bi najbolje bilo da ga pošalju i uopće se i ne pojave.

Uvijek kad je riječ o mjerama za unapređenje turizma, čega se svako malo sjeti neki gradonačelnik mjesta uz more, a tu i tamo oglasi se i ministarstvo - izgleda kao da se o toj vrsti turizma prvi put čuje. Nema veze što je već toliko puta zaključeno da elitni turizam ne ide bez elitnih sadržaja, bez ponude koja bi privukla takve goste. Zaista, na što bi ti željeni bogataši trošili svoj novac?

Problem je to koncepta turizma s kojim se ova zemlja bori sve otkad su se prvi Nijemci spustili koncem šezdesetih u neožbukane kuće s napisom Zimmer frei na fasadi, jer tako je počelo. Prošla su desetljeća i Crikvenica, koja je sebe kao turističku destinaciju podigla upravo na masovnom turizmu jer drugog nikada nije ni bilo, sada više ne želi biti ljetovalište za mase. To je legitiman cilj. Problem je u činjenici da je u taj pothvat krenula s krive strane.

Svi smo vidjeli kako se ponašaju golubovi, jato sleti tamo gdje ima hrane. Možete ih, naravno, potjerati, ali ako i dalje bacate ostatke, golubovi će ponovno sletjeti. Sve dok se netko ne sjeti pa prestane ostavljati hranu. Ovo sa zabranama umirovljeničkih izleta i, uopće, jedine mogućnosti siromašnijih građana da dođu na jednodnevno kupanje baš podsjeća na plašenje golubova.

Neće bogataše privući grad bez mase umirovljenika na gradskoj plaži jer se oni ionako ondje ne bi kupali. A kada bi Crikvenica zbilja postala elitno odredište kako priželjkuju gradski oci, siromašni ne bi imali pristupa jer si ne bi mogli priuštiti ni čašu vode. Oni sigurno ne sprečavaju restorane da nude bolju hranu i uređene hotelske plaže koje se plaćaju. Ali put je obrnut, trebali su prvo izgraditi infrastrukturu za elitni turizam i privući takve goste, a ne prvo tjerati domaće kao dosadne golubove koji kljucaju mrvice s bogatog stola. Hrvatska nije uspjela čak ni u Dubrovniku poboljšati ponudu i ograničiti goste na one dubljeg džepa, zato ovo “tjeranje golubova”, iako tužno, djeluje pomalo smiješno i uzaludno.

Ali zabrana ipak otkriva naš mentalitet, naše postsocijalističke zablude i nerazumijevanje društva u kojem živimo i zato je zanimljiva kao fenomen.

Reakcije na forumima, današnji “glas naroda” to pokazuje. Prvi tip reakcija odnosi se na nepravdu počinjenu siromašnijim građanima, činjenicu da u našem društvu vlada socijalna i ekonomska nejednakost. Drugi tip reakcija govori o “našem moru” kao nekakvoj zajedničkoj stečevini, odnosno vlasništvu koje bi svi građani Hrvatske, već zato što su građani, trebali imati pravo uživati besplatno. No fraza “naše more” danas se pokazuje kao čista apstrakcija ako nemaš novca.

Prije je more bilo jeftinije i pristupačnije. Da, prije su postojala radnička odmarališta - ali i vojna i partijska, odvojena od ostalih, odnosno nepristupačna masi. I toga se treba prisjetiti ako se već prisjećamo. Ali gradile su se vikendice i to je kapital od kojeg mnogi još žive. I socijalne razlike bile su manje, ali i izbor. U novom vremenu imamo beskonačan izbor svega i svačega, ali nemamo mogućnosti. A država nam, čak i da hoće, ne može ništa omogućiti, pa čak ni pristojne mirovine, jer je i sama siromašna.

Pozivanje na moralni aspekt ove zabrane upućuje na srž problema, na historijsku zabunu. Nova socijalna neosjetljivost ide ruku pod ruku s primitivnim oblikom kapitalizma, ali građani rogobore o pravdi baš kao da nisu znali za što su glasali kad su glasali za političko-ekonomsku promjenu. Čim se pozivaju na pravdu, znači da su im očekivanja bila drugačija, a sasvim sigurno nisu računali na vlastito osiromašenje i kraj socijalne države kojem svjedočimo. Nekako smo zaboravili da smo dobili i slobodu - ispalo je samo za one koji imaju.

Ali moguće je imati i ovce i novce, i golubove i milijardere, samo ne u Hrvatskoj. Postoje kapitalističke i uz to socijalno osviještene pravednije države. Međutim, za razliku od nas, te su države jako bogate. Iako, istini za volju, prava će turistička destinacija uzeti novac baš od svakog gosta jer će naći načina da svima ponudi usluge po mjeri.

Izdvajamo