BOARDING PASS

Umjesto da služi čovječanstvu, web je postao nehumani fenomen

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 24.03.2019. u 22:15

Getty images

Kada je prije 30 godina pokrenut World Wide Web, njegov kreator Tim Berners-Lee nije niti sumnjao da će internet ubrzo početi upravljati životima milijardi ljudi među kojima je i moja obitelj

Za svoju dob, moj najstariji sin ima prilično oskudan vokabular što pripisujemo njegovom odrastanju u trojezičnom domu. Ipak, jedna riječ koju nepogrešivo izgovara je internet. Za njega, internet je najživlji pojam upravo u svom izostanku. Kada nema interneta nema niti epizode PJ Masks. Nema televizije, jer ona podrazumijeva sadržaj koji nude Netflix i Apple TV. Mobitel postaje nefunkcionalan, baš kao i kompjuter i iPad. “Što ćemo sada?”, upitao me neki dan kada sam mu rekla da ne radi internet.

Ne mogu ga kriviti jer zabrinutost mora da je rezultat imitiranja odraslih. Kada nestane interneta, u našem kućanstvu vlada izvanredno stanje. Suprug, s glavom uronjenom u ormar pun modema i žica, viče upute koje prenosim operateru i punih pola sata svi troje okrivljujemo jedni druge iako nitko od sugovornika nije kriv ni za što. A dječak promatra.

S obzirom na središnje mjesto koje zauzima u našoj svakodnevici, čudi me što 30. obljetnica weba nije glasnije odjeknula. Gotovo niti jedna povijesna pojava, uz izuzetak ratova, nije na toliko dubok način obilježila naše živote kao web, a malo je onih koji znaju ime čovjeka koji ga je izumio.

Tim Berners-Lee bio je dječak kada mu je otac rekao da će jednoga dana kompjuteri funkcionirati kao ljudski mozak. To mu se očito urezalo u pamćenje jer osamdesetih, na ženevskom institutu CERN, Berners-Lee radio je na programu razmjene podataka namijenjenom nuklearnim znanstvenicima koji će s vremenom postati World Wide Web. Kada ga je predstavio kolegama, nije naišao na osobiti entuzijazam. Ipak, njegov izum imao je veliku prednost ispred ostalih: bio je besplatan i dostupan svima.

Ovih dana, Tim Berners-Lee redovito govori u javnosti, ne kako bi nas podsjetio na svoju slavu, nego kako bi upozorio da je njegov projekt promašen. “Umjesto služenja čovječanstvu, što je bila njegova fundamentalna funkcija, web je izrastao u nehumani fenomen.”

S gotovo pola čovječanstva priključenog na web, Berners-Lee aktivno radi na novim rješenjima korekcije sustava, koji će se vratiti svojoj fundamentalnoj ideji razmjene informacija za boljitak čovječanstva, umjesto sustavnog uništavanja njegovih vrijednosti.

Sa svakim desetljećem provedenim online, iz naših se mozaika navika i sjećanja gubi život prije interneta. Život koji se onima starijim od trideset i dalje čini bliskim, a mlađima - nezamisliv. Možda upravo zbog ponosa što imam uvid u oba svijeta, evo nekoliko podsjetnika na život prije interneta.

Odlazak na daleko putovanje odlučivalo se u poslovnicama putničkih agencija gdje smo listali kataloge pune slika egzotičnih destinacija i hotela. Katalozi, usmena predaja i vodiči bili su dovoljni da svoj godišnji odmor povjerimo ljudima iz struke ne znajući što nas očekuje na drugom kraju svijeta. Putovanje avionom bilo je rijetko, skupo i samo po sebi vrlo glamurozno, u skladu s korijenom pojma jet-set.

U nedostatku Tindera ljubav se pronalazila na ulici, u školi, u kafićima. Učionicama su kolale velike ljubavne drame. Katkad bismo u školskoj torbi naišli zgužvani papirić na kojem je stajala poruka: “Voliš li me? Zaokruži: da /ne/možda”. Neki dan sam saznala da je ista poruka kolala engleskim školama po čemu možemo zaključiti da su tajnoviti papirići globalna preteča online dejtinga.

Prije nego što nam se predala u službu 24 sata s programima kakvim i kada nam srce poželi, televizija je bila društvena. Zabavne emisije i holivudski filmovi okupljali su obitelji, glazbene emisije gledale su se u društvu, a crtići s prijateljima iz susjedstva. Kada ste posljednji put gledali televiziju s cijelom obitelji? Netflix nas je razdvojio po različitim prostorijama i ekranima. Stručnjaci tvrde da je jedan od krivaca i za manjak intimnosti među parovima koji svoje slobodne večeri i noći provode s novom sezonom Narcosa.

Razgovori s prijateljima u inozemstvu bili su rijetki, oskudni i vrlo skupi. Zato su postojala pisma. Hoće li moji sinovi ikada napisati pravo pismo, osim za potrebe školske zadaće? I danas čuvam na desetke pisama od Francess de Dias, s kojom sam se dopisivala tijekom osnovne škole. Više se ne sjećam kako smo počele, vjerojatno nas je povezao neki časopis ili klub obožavatelja glazbenog sastava. Svakoga mjeseca stizala bi Francessina pisma iz San Francisca uz pokoju fotografiju i narukvicu prijateljstva ili razglednicu.

Zbog Francess sam marljivo usavršavala svoj engleski tako da su s vremenom pisma bila sve duža i zabavnija. Naše dopisivanje prekinulo se u onom trenutku kada smo otkrile Facebook. Danas više ništa ne znam o svojoj vršnjakinji iz San Francisca. Poneki post na Facebooku ne može zamijeniti dubinu pisma.

Iako pripadam generaciji Gameboya, igra je još uvijek prije svega bila pojam vezan uz vanjski prostor, ulicu ili rivu, trg ili dvorište. Gumi-gumi, igra skrivača, graničar i još desetak čije sam ime zaboravila bile su sjajne jer su nas nenametljivo učile o životu.

Kada mi se prijatelji žale da se njihova djeca više ne igraju vani jer dane provode ispred kompjutera igrajući igrice, slušam u nevjerici. Kada je Tim Berners-Lee stvarao World Wide Web ne vjerujem da je želio djeci oteti igru i zamijeniti je nasilnim svijetom Fortnitea.

Tagovi

Izdvajamo