Uspon populizma je vruća tema zadnjih mjeseci u Hrvatskoj, no daleko od toga da su takve rasprave ograničene na područje hrvatske države. Ili europskog kontinenta. U Brazilu je tako burne reakcije ovih dana izazvalo otvoreno pismo 150 vrlo uglednih tamošnjih glazbenika, književnika i javnih intelektualaca usmjereno protiv desnog populističkog kandidata Jaira Bolsonara na skorašnjim predsjedničkim izborima. Potpisnici pisma, među kojima i velikani poput nekadašnjih disidenata Gilberta Gila, Caetana Velosa i Chica Buarquea, Bolsonara su proglasili “prijetnjom osnovnim civilizacijskim vrijednostima Brazila”, strahujući da bi njegov izbor za predsjednika vodio u smjeru slabljenja demokratskog sustava. U državi koja je, ne tako davne, 1985. izišla iz dvadesetogodišnje diktature takve optužbe vrlo su ozbiljne, iako je jasno na čemu se temelje.
Jair Bolsonaro profil je krajnje desnog političara kakav u Brazilu već dugo nije viđen. Taj 63-godišnji bivši kapetan brazilske vojske javno zagovara mučenje kriminalaca, kastraciju silovatelja i neograničene ovlasti policije da ubijaju prekršitelje zakona, a nedavno je pozvao i na strijeljanje svojih političkih protivnika. Neprikriveni je homofob i šovinist, već su notorne njegove izjave o tome da je mogućnost da mu sin bude homoseksualac gora sudbina od smrti ili kad je zastupnici u parlamentu koja ga je nazvala silovateljem odgovorio da je nikad ne bi silovao jer “ona to ne zaslužuje”. Političar s takvim stavovima u brazilskoj politici zadnjih dvadeset godina nije postojao u mainstreamu, ali sada Bolsonaro s podrškom od 27 posto vodi u anketama.
A detaljnija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da ga biračko tijelo vidi kao čovjeka koji može čvrstom rukom uvesti red u zemlji gdje kriminal i korupcija zadnjih godina bujaju, dok njegove sporne stavove vide, tek, kao dio izbornog političkog marketinga. Ukratko, Bolsonara birači vide kao čovjeka koji može riješiti problem koji ih trenutačno najviše zabrinjava, koji budi najintenzivnije emocije. Sve ostalo što dolazi s njim u paketu manje je interesantno. Je li onda problem u Bolsonaru ili u mainstream politici koja nije bila u stanju ponuditi dijagnozu i terapiju za ključne probleme građana? Priča o uspjehu populista vječna je priča o neuspjehu tradicionalnih stranaka, koja se perpetualno ponavlja tijekom ljudske povijesti, samo da bi bila zapamćena po svojim posljedicama, ali ne i uzrocima.
Pa danas, kad europska ljevica očajava zbog vlasti Viktora Orbána u Mađarskoj, rijetki će se sjetiti da je njegovu povratku na vlast prethodio golemi financijski slom države, gdje je Mađarska, de facto, prepuštena sama sebi da se bori s katastrofalnim posljedicama Velike recesije. Isto tako, popularno je danas na desnici ukazivati na katastrofu koja se dogodila Venezueli pod vlašću Huga Cháveza i njegova nasljednika Nicolása Madura, no rijetki pamte da je populist Chávez demokratski izabran na valu nezadovoljstva glasača lošim ekonomskim stanjem u zemlji, porastom siromaštva i nasilja za vrijeme njegovih prethodnika Ramóna Velásqueza i Rafaela Caldere.
Pouka je dakle jasna. Koliko god tradicionalne stranke bile konsolidirane, homogene i lišene svojih unutarnjih sukoba, populisti neće nestati dok god postoje emocije koje služe kao njihovo pogonsko gorivo. Umjesto rata populistima, ipak bi bilo bolje objaviti rat problemima...