Predsjednik Donald Trump mogao bi slijediti Richarda Nixona kroz opoziv i ostavku, ali implikacije za američku demokraciju mogle bi biti puno ozbiljnije. Šire se istrage sadašnjeg predsjednika, a svaki dan donosi nova otkrića o mogućim zloupotrebama vlasti i, još strašnije, tajnim vezama s Moskvom tijekom izborne kampanje. Ustav SAD-a navodi set procedura za opoziv i uklanjanje iz ureda temeljem optužbi za "izdaju, korupciju i druge ozbiljne zločine i prijestupe". U tako rijetkom procesu Zastupnički dom djeluje kao tužitelj, a Senat kao sudac i porota. Ipak, opoziv je manje legalan proces nego politička odluka većine Kongresa. Ustvari, izvršna vlast je optužena zbog ugrožavanja nacionalnih interesa ili predsjednik zbog počinjenja ozbiljnog zločina. Kongres mora definirati što predstavlja čin koji za posljedicu ima opoziv i uklanjanje i tu odluku ne može pobiti niti jedan sud. Korak prema opozivu predstavlja veliku demokratsku dvojbu. Istjerati predsjednika bez izbora može podijeliti naciju i izazvati tešku štetu legitimitetu vladajućih institucija. S druge strane, neuspjeh Kongresa u sprečavanju zloupotrebe vlasti može se pokazati još destruktivnijim po vladavinu zakona i nacionalnu sigurnost.
Proteklih tjedana iznesene su vjerodostojne tvrdnje da je Trump opstruirao pravosuđe vršeći pritisak na Jamesa Comeyja, direktora FBI-a, da prestane istraživati bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Michaela Flynna, ključnu figuru u Trumpovoj izbornoj kampanji koja je nedvojbeno imala tajne kontakte s ruskim obavještajnim službama. Kad je Comey odbio prekinuti istragu FBI-a, Trump ga je otpustio. Korisno je razmotriti i sličnosti i razlike s opozivom Nixona u 1970-im. Watergate se odnosi na skandal koji je osramotio Nixona nakon provale u stožer Demokratskog nacionalnog vijeća (DNC) u washingtonskom kvartu Watergate. Pet ljudi, uključujući direktora za sigurnost Nixonove kampanje za reizbor 1972. godine, zatečeno je u uredima DNC-ja s opremom za prisluškivanje i fotografijama. Kad je Nixon dao ostavku u kolovozu 1974. godine, skandal je već narastao u veliku zloupotrebu ureda uključujući FBI-evo prisluškivanje vladinih dužnosnika koje su provodili Nixonovi ljudi. Predsjednik je također pokušao iskoristiti CIA-u kako bi blokirao istragu FBI-a o provali u Watergate. U modernoj verziji upletanja u političku opoziciju, Trumpova je kampanja pod istragom FBI-a i dvaju kongresnih odbora zbog moguće uključenosti u hakiranje DNC-ja i elektroničke pošte Hillary Clinton od strane ruskih operativaca. Ukradeni je materijal zatim predan WikiLeaksu za koji se općenito vjeruje da je isturena organizacija Kremlja. Istražni se proces ubrzao nakon postavljanja posebnog istražitelja Ministarstva pravosuđa, Roberta Muellera, koji radi na razotkrivanju ruskog upletanja u predsjedničke izbore i navodnih veza između različitih članova Trumpove kampanje i ruskih dužnosnika. Ako je predsjednik prethodno bio upleten u veći zločin, neće biti koraka prema opozivu prije nego što završi Muellerova istraga. Nixon je samo sebi iskopao grob angažirajući se u ekstenzivno prikrivanje prvotnog zločina, tako da su članci opoziva uključivali opstrukciju pravosuđa i nepoštivanje Kongresa. Nixon je dao ostavku prije nego što je došlo do glasanja. Čini se da Trumpovi savjetnici prikrivaju svoje kontakte s ruskim dužnosnicima tijekom izborne kampanje, uključujući vjerojatnost da su nešto ponudili Moskvi u zamjenu za rusko hakiranje e-mailova Demokratske stranke. Nixon je otpustio nekoliko dužnosnika Ministarstva pravosuđa koji su tražili dokumente i tonske zapise njegovih razgovora u Bijeloj kući i koji su odbili smijeniti posebnog istražitelja. Ovo je korak koji Trump još nije poduzeo, ali istraga je u ranoj fazi, uzimajući u obzir da je prošlo više od dvije godine od provale u Watergate do Nixonove ostavke. Ako Trump razriješi posebnog istražitelja Muellera, tada bi se proces opoziva mogao ubrzati.
Unatoč svim tim sličnostima, postoji jedna velika razlika između Nixonova opoziva i aktivnosti protiv Trumpa: kongresna kontrola. Demokrati su 1973. godine imali većinu u Kongresu uz dugu povijest sukoba s republikancem Nixonom. Nasuprot tome, trenutna većina u oba doma je republikanska. To podiže važnost dokaza o optužbama za zloupotrebu vlasti jer će mnogi republikanci braniti Trumpa dok nastoje progurati svoje zakone uz podršku Bijele kuće. Mnogo toga ovisi o učinku koji će Trump imati na kongresne izbore za Zastupnički dom koji su predviđeni za 2018. godinu. Ako njegova popularnost nastavi tonuti, ili će ga većina republikanaca napustiti, ili će izgubiti svoja mjesta.
Puno je vjerojatnije da će demokratska većina u Zastupničkom domu raditi na opozivu predsjednika. Najveća je razlika u odnosu na Nixonov skandal utjecaj na nacionalnu sigurnost. Bivši direktor nacionalne obavještajne zajednice James Clapper smatra rusku aferu s kojom se Trump suočava bitno opasnijom od Watergatea. Iako bi se opstrukcija pravde mogla smatrati sličnom, moguća veza s Moskvom čini ovaj slučaj bitno ozbiljnijim. Nixon je mogao nastojati potkopati izbore, ali nije se okoristio od pomoći neprijateljske strane sile - što ne bi predstavljalo samo zloupotrebu ureda, nego izdaju.