Vijest da bi nam ove godine moglo doći do 700 ukrajinskih radnika dobra je informacija za Hrvatsku. Nije tu riječ, kako strahuje dio javnosti, o pokušaju da se uvozom radne snage iz velike i siromašne istočnoeuropske zemlje sruši cijena rada u Hrvatskoj. Prije bi se moglo govoriti o potezu iz nužde, pokušaju da se na bilo koji način zakrpaju sve veće kadrovske rupe na hrvatskom tržištu rada.
Hrvatska se na uvoz radnika iz Ukrajine odlučuje u trenutku kad sama, zbog masovnog iseljavanja, više nema dovoljno vlastitih radnika. Stanje je u pojedinim sektorima već toliko alarmantno da vlasnici hotela i restorana grozničavo traže radnike svih profila, odgađaju se građevinski radovi, kasni se s isporukom brodova, a otkazuju se i autobusne linije.
Manjak radnika više ne može popuniti ni radna snaga iz okruženja. Državljane onih zemalja koje su u EU ionako ne možemo privući, jer i oni se sele na Zapad. One iz zemalja zapadnog Balkana, koji su još jučer dolazili na rad u Hrvatsku, također postaje sve teže privući jer i oni bolje sutra traže na Zapadu. Uostalom, mnogi od njih imaju i hrvatske putovnice, koje im širom otvaraju vrata tržišta rada u Uniji. Stoga i zapadnobalkanski bazen radne snage za Hrvatsku ubrzano presušuje.
U takvoj situaciji, Hrvatskoj ne preostaje drugo nego da radnike potraži u koliko-toliko sličnim zemljama. Pretjeran je i strah da bi 700 Ukrajinaca moglo ozbiljnije utjecati na cijenu rada u Hrvatskoj. Tih 700 Ukrajinaca samo je kap vode u moru hrvatskih potreba za radnom snagom, koja u ovoj godini doseže rekordnih 65.100 radnika. Drugim riječima, premalo ih je da bi značajnije mogli utjecati na plaće u Hrvatskoj.