"Eksperiment Irene Tot” prvi je roman Korane Serdarević. U njemu mlada žena pokušava otići iz sredine koja ženi nameće tradicionalan način života i promijeniti sve, od izgleda do seksualne orijentacije. Iako je kritika kao žanr gotovo posve iščezla iz medija, ovaj roman naišao je na neočekivani odjek.
Naime, u časopisu DHK Republika Ivica Matičević, zaposlenik Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a, obrušio se na spisateljicu, emancipaciju i feminizam. Tekst započinje smještanjem romana u ideološki okvir: “Od svih napornih pojava zadnjih desetak godina u javnome i medijski napučenome prostoru, najnapornije su žene i njihova prava... Ne želeći biti samo ukras prirode i getoizirana trpka krpa u kuhinjskome zapećku, žene nadiru u falangama: svjedoci smo probuđenoga ženstva u obliku udruga, pokreta, inicijativa i zakonskih akata kojima se žene, navodno, žele izjednačiti s ružnijim spolom.”
One postaju “protagonistice neviđena terora i gnjavaže”. Na stranu izrazi kao “trpke krpe” (?!), falange i sl. koji govore sami za sebe, čitateljice romana vjerojatno će posumnjati kako ga je na žestoko obrušavanje natjerao i sam sadržaj. Jer u svojoj potrazi za identitetom, junakinja u jednom trenutku postaje lezbijka. Pa iako je ocjenu o “slabom” romanu obrazložio pamfletskom naravi romana, monotonošću fabularne izgradnje i nedorađenim stilom, moguće da su ga isprovocirale i eksplicitne scene. Naravno da autor teksta ima pravo kritizirati roman i zaključiti da je loš.
Problem je u tome što njegov tekst miješa književnu kritiku i kritiku feminizma. “Pišete li vi, gospođo Serdarević, umjetničku prozu ili vam je na pameti tek dociranje i jurcanje nabrijanih politikantskih formula?!”, piše Matičević uz preporuku autorici da se zaposli kao “glasnogovornica feminističke i liberalne Vlade u sjeni”. Jedno je kritičkom analizom romana pokazati da je loš a sasvim druga osobno obraćanje autorici. Činjenica da je roman pisala žena za koju autor sudi da je angažirana feministica tako ispada glavni “razlog” njegove ocjene da je roman ustvari pamflet.
Na koncu Matičević sam sebe diskvalificira kad autoironično piše: “Ne mogu ja ozbiljno o prevažnoj temi.” No ni autoironija ga ne spašava, jer kritika - pa makar i “samo” ženske književnosti - je zaista ozbiljna stvar a on je pokazao da nije kvalificiran o njoj pisati. Nemoguće je ovdje navesti sve citate koji govore o njegovu seksizmu i ginofobiji, ali ima ih dovoljno da je teško povjerovati kako je objavljen danas, AD 2018. Jer pogledi na emancipaciju žena su primjereniji onima pred stotinjak godina. Još je teže povjerovati da autor nije netko zatucan i neuk, nego prosvijećeni, obrazovani, respektabilan stručnjak za književnost, pisac okićen nagradama, član i suradnik važnih društava i institucija.
Najzanimljivije je da Matičević bez zadrške niže uvrede i žena i autorice osobno. Pritom to ne smatra primitivnim ili barem neprimjerenim žanru književne kritike i pisanju stručnjaka. Zašto? Zato jer misli da je ne samo u pravu, nego se može izražavati na ovaj način bez straha. Tim više što se Matica hrvatska, HAZU, Društvo hrvatskih književnika i Odsjek za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta još nisu oglasili. Vjerojatno se nisu osjetili prozvanima. Jer za njegov tekst moglo bi se reći da je u “duhu vremena”. U tekstu kao da se trudi da on sam postane glasnogovornik crkve, Hrasta i udruge U ime obitelji zajedno.
U normalnim okolnostima bismo se pitali: kako je objavljivanje takvog teksta bilo moguće ako postoje urednici uz čiji je blagoslov objavljen. U našim okolnostima pojavile su se reakcije u Vox Feminae i Novostima, a DKH i PEN su pozvali na diskusiju, Tportal objavio je reakciju spisateljice i ličnosti iz kulture koje se zgražaju nad zlorabljenjem književne kritike i obezvređivanjem ženske književnosti i borbe za ženska prava.
Njegov pamflet, piše Vox Feminae, rezultat je straha od gubitka moći koju desetljećima akumuliraju on i njegovi kolege u nacionalnim kulturnim institucijama.
No moguće je i da autor svjesno proizvodi “slučaj” vrijeđanjem spisateljice i ironiziranjem feminizma ne bi li polučio pažnju za tekst koji bi inače malo tko zapazio. Uvrede su, čini se, način da se čuje i njegov glas. Ipak, ostaje dojam da pravi cilj nije samo podilaženje konzervativnim snagama u društvu, već izmamljivanje sudioničkog smješka istomišljenika zato jer je seksističkim ispadom izazvao pomutnju u javnosti.
Poput Ivice Raguža, onog svećenika koji se “proslavio” izjavom da su žene “drugotne”. Ovakvo pisanje legitimira ga ponajviše za njihovo društvo. Na žalost, postoji i druga strana priče. Činjenica je da će ovi “svećenici kulture” i dalje, zajedno s Matičevićem, određivati kulturnu politiku u Hrvatskoj uz pomoć predrasuda, uvreda i napada - baš poput Ivice Raguža.