LINIJA ŽIVOTA

Veliki konsenzus oko ničega u sporu sa Slovenijom

Zagreb, 240817.
Prijem u Banskim dvorima za sudionike Konferencije veleposlanika, generalnih konzula i otpravnika poslova RH na kojem su se uvodno obratili potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejcinovic Buric i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenkovic.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjevic / CROPIX

Kad već nema suglasnosti s predsjednicom Republike, s kojom dijeli odgovornost za vanjsku politiku hrvatske države, Andrej Plenković konačno je na razgovor pozvao čelnike svih parlamentarnih političkih stranaka, implicitno tražeći podršku za pregovore sa Slovenijom. To je svakako dobrodošao potez. Ali, sazivajući opoziciju premijer nije napravio nikakav poseban, još manje spektakularan iskorak. Ostao je na tragu svojih prethodnika koji su pitanja povezana s teritorijalnim integritetom države redovito nastojali rješavati u znaku nacionalnog jedinstva ili stranačkog konsenzusa.

Prilično je loše što je Plenkovićev poziv jako zakasnio. Nije došao odmah nakon donošenja arbitražne presude, nego tek kad se Hrvatska zbog nepriznavanja odluke arbitražnog suda našla pod snažnim međunarodnim pritiscima. Još gore, u trenutku kad se više nije moglo ne primjećivati da Hrvatska ima probleme s gotovo svim susjednim državama. Loše je također što je taj poziv došao tek nakon što su Slovenija, a potom i Mađarska, blokirale Hrvatskoj priključenje Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), sa slutnjom da bi se isto moglo ponoviti i u slučaju pristupanja Schengenu.

Na koncu, nije dobro što premijer na sastanku u Banskim dvorima nije precizirao svoju politiku prema Sloveniji. Nije otkrio s kakvom će ponudom uskoro u Zagrebu dočekati svog slovenskog kolegu Miru Cerara. Opširna elaboracija arbitražne presude, kojom je summit kod Plenkovića otvoren, sugerira da bi se njen sadržaj mogao smatrati prikrivenom startnom pregovaračkom platformom. Ali, premijer se u tom pogledu nije outao. Nije otkrio karte. Ostao je - uobičajeno - tajnovit i zagonetan. Zagovara bilateralni dogovor sa Slovenijom, ali na kojim osnovama - o tome ni riječ da bi rekao.

Umjesto šefa Vlade, o mogućoj pregovaračkoj poziciji Hrvatske govori opozicija. Bivša ministrica Vesna Pusić i njen zamjenik, SDP-ov Joško Klisović napravili su logičan korak od konstatacije da arbitražna presuda u cjelini nije loša po Hrvatsku do prijedloga da se na tom obrascu otvore pregovori sa Slovenijom. Po njima, u tim bi se gabaritima mogao kretati i konačni dogovor. Hrvatska ne prihvaća odluku Arbitražnog suda, ali može prihvatiti bilateralni sporazum sa Slovenijom da se arbitražna presuda usvoji u postojećem ili nekom djelomično modificiranom izdanju, kaže Klisović nedavno u intervjuu Globusu. Premijer Plenković nema petlje da se jasno odredi, štoviše, i dalje uporno tvrdi da nema popuštanja, čekajući, valjda, da neki opozicijski akteri preuzmu njegovu ulogu i svojim mu zagovorom sadržaja arbitražne odluke kao modela za uređenje odnosa između Hrvatske i Slovenije raskrče put u javnosti.

Činjenica je da arbitraža nije ispala nepovoljnom po Hrvatsku. Slovenija objektivno ima mnogo manje razloga za zadovoljstvo. Ni tamo gdje se Hrvatska osjeća oštećenom, u slučaju razgraničenja u Piranskom zaljevu, Ljubljana nije dobila sve što je tražila. Tražila je kompletnu valu, dobila oko dvije trećine. Slovenci nisu ostvarili ni svoj krucijalni zahtjev, nisu izborili teritorijalnu spojnicu do otvorenog mora. Na kopnu su više-manje prihvaćeni hrvatski argumenti. Hrvatska nije dobila crtu razgraničenja sredinom Piranskog zaljeva, ali to je praktično njena jedina neispunjena aspiracija.

Sada samo ostaje da se dogovori rješenje za savudrijske ribare, kako ni oni ne bi postali gubitnici hrvatsko-slovenskog razgraničenja. Problem se ne čini nesavladivim. Bez obzira hoće li se osigurati pravo prekograničnog ribarenja u cijelom Piranskom zaljevu ili će se, kako neki akademici već predlažu, ići na stvaranje kondominija kojim bi zajednički upravljale obje države ili će na koncu iskrsnuti neki treći mogući model. Dvije države upućene su na suradnju - Hrvatska ima interes da se u statusu savudrijskih ribara ništa ne mijenja, Slovenija će spojnicu s međunarodnim morem imati preko hrvatskog dijela Jadrana.

Čini se da je rješenje nadomak ruke. Ako političari budu imali toliko odgovornosti da izađu iz svojih rovova. Ako budu slušali govor vremena. Ukupna je klima danas bitno drugačija nego prije nekoliko godina, kad su se dvije države doimale poput dva jarca na brvnu. Arbitraža je prizemljila apetite. U arbitražni postupak svaka je strana ušla maksimalistički, obje nabrušene kao da idu u rat. Kontekst se u međuvremenu dramatično promijenio. Arbitražni sud, bez obzira priznali njegovu odluku ili ne, nameće posve drugačiji diskurs. S vremenom je sve jasnije da ovdje nema pobjednika ni poraženih, da rješenjem više-manje moraju biti zadovoljne obje države, da ih arbitraža upućuje na koegzistenciju.

Zato se ratna retorika i u Zagrebu i u Ljubljani danas doživljava potpuno deplasiranom. Slovenački parlamentarac, ratnik u pelenama, koji bi inspektorirao je li slovenska vojska sposobna za ratni sukob s Hrvatskom, u vlastitoj je sredini ostao bez potpore. Ocvali hrvatski general, koji je smatrao prikladnim izjaviti da hrvatskoj pješadiji treba 48 sati do Tromostovja postao je predmetom sprdnje. Topovnjače u Savudrijskoj vali, kao pokušaj militarizacije teritorijalnog spora između dvije države, nitko više ne spominje.

Problem može biti činjenica da se Slovenija navikla na politiku ucjena i da je iz tih tračnica sada teško iskočiti. Sličan je problem što se Hrvatska u odnosima sa susjedima znala pokazati kao nevjerodostojan parter. Službeni je Zagreb u dva navrata odbio implementirati sa Slovenijom već dogovorena granična rješenja. Također u Saboru se bez ratifikacije nasukao i 1999. godine, dakle još u Tuđmanovo vrijeme, dogovoreni sporazum o granici s Bosnom i Hercegovinom, što se sada iz Sarajeva uzima kao argument za zatezanje oko izgradnje Pelješkog mosta.

Premijer Plenković javno je osudio paljenje “Novosti” u Zagrebu tek nakon što se ta tema našla na dnevnom redu vlade u Beogradu. Crna Gora uklonila je spomenik Puniši Račiću, ubojici Stipice Radića, ali Hrvatska nije uklonila spomenik Miri Barešiću, ubojici crnogorske partizanske legende, kasnije jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića

Ograničavajući faktor za bilateralni sporazum može biti i politička kapacitiranost čelnih ljudi Slovenije kao i Hrvatske. Plenković nema tako agresivnog vanjskopolitičkog ministra kao što je grubi i destruktivni Karl Erjavec, ali ključni protagonisti hrvatske vanjske politike također su diplomatski potkapacitirani. Recentna natezanja između predsjednice države i premijera sve govore. Ne samo da ne surađuju, nego evidentno jedno drugom podmeću nogu. Šefica je države potpuno u pravu kad ne dijeli oduševljenje premijerovim sasvim nerealnim ukrajinskim soliranjem. Morala je znati, morao joj je reći da svoje deputate, aktere mirne reintegracije Hrvatske, šalje u Kijev. Naravno da se njihov boravak u Ukrajini, i to uoči putovanja Kolinde Grabar-Kitarović u Rusiju i njenog susreta s ruskim predsjednikom Putinom, može smatrati ili teškom greškom ili namjernom sabotažom.

Jednako je nevjerojatno i potpuno neprihvatljivo ovotjedno držanje šefice hrvatske države u Budimpešti, gdje je primila počasni doktorat i implicitno opravdavala mađarsku blokadu Hrvatske u pristupanju OECD-u. Je li predsjednica Hrvatske ili Mađarske - to se iz njenih izjava nije moglo razabrati. Baš kao što je svojedobno za posjeta susjednoj zemlji napadala Milanovićevu Vladu, optirajući za mađarski model - žicom i graničnim zidovima - ordiniranja izbjegličkog pitanja, tako se i ovoga puta dala instruirati Orbanovom logikom, prihvaćajući mađarske stavove na štetu hrvatskih interesa. Dok Mađarska ucjenjuje Hrvatsku, hrvatska se predsjednica nije smjela dati navabiti jednim praktično nevažnim počasnim doktoratom, još manje je s one strane granice smjela opanjkavati vlastitu Vladu, premijera i državu, praktično pristajući uz, prema Hrvatskoj netrpeljivim i neprijateljskim, stavovima zemlje domaćina.

Manjak ozbiljne vanjske politike jednako je vidljiv i na strani opozicije, što je pokazao i razgovor o odnosima sa Slovenijom kod Plenkovića. Oporbeni čelnici nebitnim su stvarima uvjetovali podršku, više okupirani vlastitim rivalstvima, nego nacionalnim interesima. Složili su se samo oko jednoga: da je arbitražni postupak zbog svoje kompromitiranosti i dalje za Hrvatsku potpuno neprihvatljiv te se pregovori sa Slovenijom moraju nastaviti. Prvo je danas posve passe. Drugo znaju i vrapci na Banskim dvorima. Zato dugo prizivani konsenzus, postignut navodno između vlasti i opozicije, zvuči strašno prazno. Složili su se oko ničega. Ili barem oko ničega važnoga.

Izdvajamo