Valjda nitko ozbiljan nije mislio da će Miro Kovač pobijediti Andreja Plenkovića, i postati predsjednik HDZ-a.
Prvo, članstvo hrvatskih političkih stranaka gotovo redovito glasa za poznate opcije pa su, recimo, SDP-ovci glasali za Ivicu Račana i Zorana Milanovića i nakon što su oni izgubili parlamentarne izbore. A Andrej Plenković je još i premijer, što znači da bi, birajući Kovača, članovi HDZ-a odlučili srušiti vlastitu Vladu. Drugo, Plenkovićevi oponenti u kampanji su iznosili ideološki motivirane optužbe koje su - glupe. Napadati šefa svoje stranke da je ljevičar i slab Hrvat ili mu spočitavati školske radove napisane prije više od trideset godina, stvarno je jadno. I, treće, Miro Kovač je bio jako slab na subotnjem RTL-ovu sučeljavanju s Plenkovićem, i, jednostavno, nije ostavio dojam čovjeka koji može voditi, objektivno, snažnu stranku-pokret, kao što je Hrvatska demokratska zajednica.
Međutim, dok je Plenkovićev trijumf očekivan, to se ne može reći za ostala mjesta u utrci. Nitko nije očekivao da će baš svi njegovi ljudi, od Tome Medveda do Olega Butkovića, Ivana Anušića, Branka Bačića i Zdravke Bušić, osvojiti dva do tri puta više glasova od, navodno, utjecajnih političara u HDZ-u, Ivana Penave, Davora Ive Stiera i Milijana Brkića. Sada se vidjela stvarna politička nemoć Ivana Penave, i to da on vodi Vukovar zahvaljujući HDZ-u, a ne - kako se prikazuje u medijima - da je HDZ tamo na vlasti zahvaljujući Penavi. Ili opsjene kojima se Brkić opisuje kao nekakva siva eminencija, a u stvarnosti je gubitnik, koji nedavno nije uspio spriječiti poraz Kolinde Grabar-Kitarović, da bi u nedjelju doznao da ga ne podupire niti jedan od deset članova HDZ-a.
Ukratko, Andrej Plenković je ostvario gotovo plebiscitarnu pobjedu, i dobio placet voditi HDZ prema svojim zamislima. Znači da ima slobodne ruke u sljedećih sedam ili osam mjeseci pripremiti stranku za parlamentarne izbore ove jeseni, bez prevelikih kompromisa s unutarstranačkom opozicijom. No, to što je homogenizirao stranačko članstvo (glasalo je dvostruko manje članova nego 2016.), nipošto ne znači da će do izbora uspjeti vratiti podršku potencijalnih birača HDZ-a.
Radikalnu desnicu mora razveseliti Plenkovićev trijumf. Sva ta ekipa, od Miroslava Škore, preko suverenista s Hrvojem Zekanovićem i Mosta pa do Zlatka Hasanbegovića, Velimira Bujanca ili Željke Markić, parazitira na priči da je sadašnje vodstvo HDZ-a izdalo nacionalne interese. Pritom se ponavljaju klimave teze u kojima se spominje Istanbulska konvencija, Plenkovićeva suradnja s HNS-om i SDSS-om, Marakeški sporazum i izborni poraz Kolinde Grabar-Kitarović.
Međutim, Škorinih 24 posto osvojenih glasova na predsjedničkim izborima, kao i više od 20 posto što su desne liste dobile na prošlogodišnjim izborima za Europski parlament, potvrda su da je HDZ pod Plenkovićem ostao bez, približno četvrtine, desno orijentiranih birača. Da je pobijedio Kovač, "njegov" suverenističko-nacionalistički HDZ, uspio bi vratiti dio izgubljenih birača. Pod Plenkovićevim vodstvom - teško. Kako bi vratio dio desnih birača, Plenković će vjerojatno također suverenističku retoriku, i pokušati se prikazati državotvornim domoljubom. Nije to ništa čudno kad je u pitanju HDZ, uostalom, Ivo Sanader je na istu foru pobijedio dva puta, a u stvarnosti je odlično surađivao s Miloradom Pupovcem i IDS-om, usprkos ideološkim razlikama. Hoće li uspjeti i Plenkoviću, tek će se vidjeti.
Ali, njegova nedjeljna pobjeda je dobra i za državu jer, puno je bolje da HDZ vode relativno umjereni desničari nego radikali.