Tijekom nekoliko jesenskih tjedana, europski je kontinent komemorirao ili će komemorirati sto godina od niza događaja za koje se slobodno može reći da su stvorili suvremenu Europu. Riječ je, dakako, o godini kraja Prvog svjetskog rata, o 1918.
Slavni povjesničari poput Hobsbawma i Mađara Berenda obično 1914. drže godinom početka onog što zovu “kratko 20. stoljeće”. Ipak, možda bi i bolje bilo upravo 1918. smatrati godinom kad počinje postojati svijet u kojem i dan-danas donekle živimo. Tijekom samo nekoliko tjedana te 1918., s povijesne su scene nestala dva carstva, a nešto ranije i treće rusko. Umjesto feudalnih imperija koji su legitimitet gradili na grbovlju i rodoslovlju, uz vijorenje šarenih trobojnica, iz tijesta su višenacionalnih imperija uskisli oni politički entiteti koji danas svoju realizaciju imaju na nogometnom stadionu - nacionalne države. U samo nekoliko tjedana, od Baltika do Skoplja nastaju deseci mladih država, a u tom šarenilu novih trobojnica su i dvije višenacionalne, ali svejedno dugo planirane i sanjane države - Čehoslovačka i Jugoslavija.
Svašta se, ukratko, događalo te 1918., pa stoga nije čudo da tu godinu Europa sveudilj komemorira. A komemorira je svakako. U Parizu, 1918. komemorirana je paradom kao godina ratne pobjede. U Finskoj je stogodišnjica Velikog rata komemorirana onako kako fini narodi komemoriraju povijest - ljudi su lijepo otvorili knjižnicu. U Poljskoj, “patrioti” se nisu odlučili da stogodišnjicu obilježe nekim takvim, učenim komadom javne infrastrukture. Umjesto toga stogodišnjicu su obilježili patriotskom inačicom “zombie Walka”. Deseci tisuća mladaca s kapuljačama, maskama i u bandanama, nenaoružanih uniformiranih kabadahija i prijesnih huligana hodali su ulicama Varšave sa stjegovima prijeratnih antisemitskih udruženja i izvikujući rasističke slogane. S obzirom na to da se kroz dio medija i kroz diplomatske kanale već širi priča o tome kako zli mediji globalističke elite prenapuhuju užas varšavskog marša, svima onima koji čitaju ovaj tekst preporučio bih film Andrzeja Jakimowskog “Bilo jednom u listopadu” prikazan ovog ljeta u Motovunu.
Riječ je o igranom filmu koji u sebi ima ugrađene dokumentarne snimke istog marša na isti datum 2016., prizore u kojima maskirani ološ pali i razbija ulicama, poziva na pogrom “srpom i čekićem”, te nose kartonsku maketu vješala na kojima vise komunisti i liberali (ujedinjeni u mitološkoj političkoj naraciji pripadništvom tzv. “velikom stolu”). Sve ono što se događalo u Varšavi - ukratko - bio je stvarni “zombie walk”, erupcija onečovječene mase koja (ne)misli istim mozgom i baulja ulicama gledajući ne bi li što proždrla. Kad se pred nekoliko tjedana pedesetak blesana u Zagrebu namazalo brašnom i maškarano klatarilo Zagrebom oponašajući haićanske nemrtve, cijela je hrvatska klerikalna desnica histerizirala zbog promocije sotonizma. Sada se u Varšavi dogodio stvarni “zombie walk”, manifestacija masovnog onečovječenja uzrokovanog otrovom nacionalizma. Batarelovska družba je, nažalost, na ovaj “zombie walk” ostala imuna. Hrvatskom katoličanstvu problem su samo halovinske maškare.
Tako, ukratko, Europa komemorira 1918. Netko komemorira “zombie walkom” i bengalkama, netko knjižnicom, netko paradom uz trijumfalni luk. Postoji samo jedna zemlja koja taj dan ne komemorira nikako. A to je Hrvatska. Izuzme li se, naime, jednu izložbu u povijesnom muzeju, par znanstvenih publikacija i niz novinskih feljtona, 1918. u Hrvatskoj nije pobudila ni najmanji “blip” na radaru.
Postoji mnogo stvari po kojima se Hrvatska i Srbija razlikuju. Pogotovo je mnogo stvari po kojima se Hrvatska i Srbija razlikuju kad je posrijedi povijesno sjećanje. Jedna od takvih je i pamćenja na 1. svjetski rat. U Srbiji je, naime, 1. svjetski rat važni i centralni dio nacionalne samoidentifikacije, a njegova identitetna važnost u 21. je stoljeću samo narasla. To nije nipošto čudno. Zbivanja od 1914. do 1918. posljednje su veliko poglavlje povijesti oko kojeg u Srbiji ne postoje konfliktni narativi. Oko tih zbivanja nema zavada, nema podjela. To je razdoblje kojeg se Srbija može s ugodom sjećati, jer je bila žrtva napada i okupirana, i jer je tako postradala da se mogla s pravom smjestiti u omiljenu ulogu svakog nacionalizma: ulogu žrtve. Također, bio je to globalni povijesni događaj u kojem je “međunarodna javnost” Srbiju gledala kao herojsku i pravednu, pa otud silne Rue des Serbes u mnogim francuskim gradovima. Sjećanje na 1. svjetski rat za Srbiju je komforno. Zato se Srbija tog rata sjeća rado.
U Hrvatskoj nije tako - a nije naprosto zato što Hrvatska na 1. svjetski rat nema jednu, nego tri konfliktne memorije. Prva od tih memorija je ona dalmatinsko-primorska, koja je uglavnom vezana za stradalništvo na frontu na Soči i ljudske gubitke koji se, kad je Dalmacija posrijedi, mogu usporediti samo s Lepantom i Sutjeskom. U tom narativu, ratovanje za Habsburge je imalo smisla, jer je zaustavilo talijanski iredentizam i granicu Italije postavilo ipak “samo” u Rijeci, a ne - kako je moglo - u Karlobagu i Omišu. Drugo hrvatsko pamćenje Velikog rata pamćenje je Jugoslavenskog odbora, prebjega u srpsku vojsku i solunskih dobrovoljaca, među kojima je - da zabava bude veća - bio i Stepinac. Narativ o Hrvatima koji su odlučili izdati “tamnicu naroda” i pridružiti se južnoslavenskoj braći danas je posve izbačen iz upotrebe, jer nijedan ideološki element koji ga je tvorio više ne postoji. Jugoslavija je za Hrvate postala neriječ, Srbi su nam eto nekako postali dalji od Austrijanaca, a političkim diskursom vlada latentna austrofilija u kojoj se svaki čas neki ministar ili načelnik pozove na Mariju Tereziju.
Pokraj ova dva, postoji, dakako, i treći hrvatski narativ o 1. svjetskom ratu, a to je narativ Galicije. Riječ je o narativu koji o Hrvatima govori kao o žrtvovanom topovskom mesu, gluhim kmetovima koji uvijek ratuju za neke kolonijalne velmože i krvlju ispisuju granice za feudalne gazde. Taj narativ u hrvatskom je pogledu na 1. svjetski rat dominirao čitavo 20. stoljeće. Dominirao je za početak zato što je bio demografski najreprezentativniji i što je reflektirao ratno iskustvo najbrojnijeg, najgušće naseljenog hrvatskog “heartlanda” - a to je kajkavska sjeverna Hrvatska. Drugi razlog zašto je taj treći narativ dominirao bila je činjenica da je bio ovjekovječen u velikoj književnosti.
U poeziji su ga bolje ili lošije ovjekovječili Domjanić, Galović i Feldman, a čovjek koji mu je dao kanonski oblik bio je, dakako, Miroslav Krleža. “Hrvatskim bogom Marsom”, ali i “Baladama” on je formirao priču o hrvatskom malom čovjeku bačenom u tuđi rat iz kojeg će profit izvući klasni neprijatelj. Taj pogled na 1. svjetski rat bio je ideološki, dakako, marksistički. On je sasvim kominternovski 1. svjetski rat vidio kao rat koji su bogati smislili da bi ratovali za bogatstvo, dok je ginula sirotinja. Upravo zato, diskurs “hrvatskog boga Marsa” sjajno se uklapao u vladajuću marksističku ideologiju titoističke Jugoslavije.
A to je vjerojatno i glavni razlog zašto je taj narativ danas okužen. Kako pripovijedati tako klasnu priču o 1. svjetskom ratu u zemlji u kojoj je “klasa” neizgovoriva komunjarska riječ? Kako pričati o malom narodu koji ratuje “u obranu Europe” danas kad su od Varšave do Budimpešte opet svi tako orni “braniti Europu”? Kako pričati u austrijskim kolonizatorima koji u rat šalju zagorske seljake u zemlji u kojoj Mariji Tereziji pripisuju da je maltene sagradila poljudski stadion? Kako uopće pričati o hrvatskom kolonijalnom iskustvu u zemlji koja ne misli da je bila kolonija, nego je - bože mili - “uvijek bila Europa”? Kako pričati o Hrvatima koji u dalekoj nigdini ginu za druge u zemlji koja i dan-danas ima misiju u Afganistanu te koja ima predsjednicu koja je na Pantovčak stigla iz kancelarije NATO-a?
Od triju Velikih pripovijesti koje Hrvati uzgajaju o 1914. - 1918. jedna je odviše lokalna i u ratnom smislu gubitnička. Druga je inficirana jugoslavenstvom, a treća odviše antiaustrijska, euroskeptična i marksistička. Što je najgore, te su tri naracije međusobno proturječne: po jednoj je vrijedilo ratovati za Austriju, po drugoj ne, po jednoj su “naši” bili Srbi, po drugoj Beč, po jednoj smo žrtve, po drugoj heroji, po jednoj pobjednička strana, po drugoj poražena. Međusobno nesukladne i nekoherentne, priča o 1. svjetskom ratu ne mogu se svesti na jednostavnu patriotsku formulu koju bi u malim bočicama distribuirali Ante Nazor, Tomo Medved i HTV. Pa kad je tako - e, onda se 1. svjetskog rata najbolje ne sjećati!
A ako mene pitate, meni se čini da se baš zato 1. svjetskog rata pogotovo treba sjećati. Jer, upravo hrvatska priča o 1914. - 1918. pokazuje kako je povijest kompleksna, kako se ne uklapa u jednostavne fabrikate zvane “nacionalna sudbina” i kako se ne svesti na pet navijačkih domoljubnih rečenica u udžbeniku. Hrvatska priča o 1914. - 1918. složeno je proturječna, i to nije loše nego dobro, jer rastjeruje drijemež uma i tjera nas da mislimo. Ako, dakako, netko mišljenje uopće drži poželjnim.