Logično je solidarizirati se s učiteljima i profesorima zato što im se plaće izračunavaju prema koeficijentima koji su sramotno manji od tolikih nezahtjevnih, izmišljenih, bizarnih i partitokratski skrojenih radnih mjesta u državnoj i javnoj upravi.
Normalno ih je razumjeti kad je tako očito da se njihov rad, ali ne samo njihov, od društva i posebno od politike vrednuje slabije od poslova u bastardnim agencijama, zavodima i odjelima doslovno stvorenima da bi ih se moglo napuniti manje ili više zahvalnim HDZ-ovcima, SDP-ovcima i naročito HNS-ovcima.
Prirodno je biti uz prosvjetare dok za sebe traže dostojanstveniju poziciju unutar glomaznog, ali očito po svemu nelogičnog i nepravednog javnog sustava.
Pravedno je, uistinu, svrstati se uz nositelje tako važnog zvanja dok njih 90 posto na ulici i u učionicama izražava identičan stav i međusobnu solidarnost.
Ispravno je biti na strani učitelja i profesora i ne predbacivati im, sad dok traže veća prava, da su lijenčine koje premalo rade i slabo poučavaju mlade naraštaje.
S druge strane, popularno je, i to oduvijek, povode artikulaciji nezadovoljstva pronalaziti u momentalnim političkim odnosima.
Logično je koristiti slabosti pojedinog političkog trenutka za ostvarivanje zaostalih, nedovršenih ciljeva koji se vuku desetljećima.
Prirodno je, premda ne i moralno, a pogotovo ne odgovorno, sa strane političkih oponenata manipulirati stvarnim problemima dijela građana zbog pukih ciljeva partitokracije, zbog nekakvih izbora ili klanovskih borbi.
Ljudski je, pak, da građani s kokicama i Coca-Colom sa strane gledaju i navijaju dok se političari međusobno tamane, ovaj put nad koeficijentima školstva, sutra već nad nečim drugim; da se vesele što pod tim žamorom propadaju ovi ili oni predsjednički kandidati ili što prevladaju ove ili one struje po pojedinim strankama.
Sve je to razumljivo i očekivano, no možda i nije nešto što bi trebalo zauvijek podržavati, opravdavati i držati za normalnu pojavu.
U jednom trenutku svoga razvoja, društva bi ipak morala moći napraviti razgraničenje između tema koje su toliko ozbiljne da se na njima ne mogu voditi jeftine političke bitke i onih koje za tu vrstu prepucavanja možda i mogu poslužiti.
Pitanja statusa liječnika, profesora ili policajaca u društvu, kao i šire od toga pitanja obrazovnog sistema, sustava liječenja ili javne sigurnosti ne mogu biti predmet politikantskih bitaka, isključivosti, ultimatuma, tempiranih kriza niti nadglasavanja.
Uostalom, problemi koju su stari 30 godina, i to zato što se nitko učiteljskim koeficijentima očito već tri desetljeća nije usudio ozbiljno baviti, nije pitanje koje se može ili treba riješiti u nekoliko tjedana prije predsjedničkih ili bilo kojih drugih izbora. To nije stvar koja bi trebala služiti ili štetiti bilo kojem političaru; to je, naprotiv, tema za racionalan, utemeljen nacionalni dogovor.
I zato se i Vladin pristup, kao i odluka o nastavku ionako predugog štrajka koji ometa normalno obrazovanje i život mnogih obitelji, čine potpuno krivim pristupom u pokušaju uspostave pravednijih odnosa među najvažnijim javnim službama u državi.
Teško je političarima, u naopakom sustavu kakav su sami desetljećima gradili, najednom nadvladati stalne nagone za međusobnim uništenjem, baš kao što je i nezadovoljnim skupinama komplicirano pronaći razumijevanje za političare i vjerovati im dok im govore kako će se s njihovim problemima ozbiljnije baviti, evo možda već dogodine.
Kao što političari očekuju da jedni druge unište odmah, po mogućnosti sutra ujutro, a najkasnije 22. 12. na predsjedničkim izborima, e tako sad i prosvjetari smatraju kako se ovako pogodan trenutak za prekonoćno rješavanje njihove višedesetljetne frustracije neće tako brzo ponoviti u ovako idealnom obliku. No to su pogrešni pogledi na stvar.
Ono na čemu je Vlada trebala raditi proteklih mjesec i pol dana štrajka jest pokušaj uspostave povjerenja, no pregovori su izgledali svakako, samo ne tako. Nije ni danas kasno za popravak. I sa strane Vlade, i od sindikata, morale bi krenuti inicijative za uspostavu povjerenja i za povjerljiv dijalog koji bi nadživio jedan izborni ciklus. Prosvjetarima je, budimo realni, sasvim svejedno što će se politički dogoditi Plenkoviću, Kolindi, Škori ili Milanoviću. Njima je važno da se konačno počne sustavno rješavati ne samo pitanje njihova materijalnog i radnog statusa nego, podjednako važno, pitanje kriterija i kvalitete obrazovanja.
Obrazovanje se mora napokon izvući iz sfere politikantstva, a sve koji ga u to žele ugurati vrijedilo bi javno prezreti.