Nismo tako sposobni, rekao je premijer Plenković, primjetno iritiran dojmom koji se stabilizira u dijelu javnosti o tome da je afera Tolušić - sa zapravo malo napetosti, ali zato s puno upitnika - opet produkt neke mračne unutarhadezeovske mašte, neka piarovsko-obavještajna spletka, prljavi manevar u koji se teatralno uplela SOA, s nalogom ili barem odobrenjem najodgovornijih ljudi izvršne vlasti.
Dojam je vrag, što god na kraju bile činjenice, posebno kad znamo da je predsjedniku HDZ-a i Vlade bitno više stalo do percepcije nego do rezultata.
I zaista, to je ono što najviše zbunjuje u ovoj političko-pornografskoj aferi. Plenkovićeva Vlada na prvi pogled ne čini se sposobnom za rastvarajuće obavještajne ratove kakve smo najviše gledali devedesetih, a opet se takvi ratovi - od Pantovčaka do Banskih dvora - odvijaju zavidnom dinamikom upravo u Plenkovićevoj eri. Ako režiseri nisu ni Plenković niti njegov povjerljivi krug, a nema smisla da ne vjerujemo iskrenoj premijerovoj “Nismo tako sposobni”, pa tko onda vuče konce svih tih zaplotnjačkih rasplamsaja koji su već zahvatili i Brkića, i Mamića, i Vargu, i Martinu Dalić, i predsjednicu države, i njene bivše savjetnike, a evo sad i nesretnog ministra poljoprivrede?
Tko je dakle taj koji je barem u jednoj stvari nešto sposobniji od Plenkovića?
Jer Plenkovićeva se Vlada, valja primijetiti i priznati, nastoji eksponirati na drugi način: kao ekipa koja navodno nije uprljana nijednim negativnim elementom HDZ-ove prošlosti, koja nema veze s dosuđenim ili još suđenim stranačkim pronevjerama, koja nije sudjelovala u podmetanjima i ratovima, a najmanje u prljavštinama iz obavještajnog podzemlja. To je ta teorijska niša “čistoće” u kojoj Plenković uspijeva zadržati tako širok savez za sigurnu većinu, u praksi ga ipak njegujući i zalijevajući udovoljavanjem različitim interesima nezasitnih partnera.
Upravo pokušaj, ali i djelomičan uspjeh u tome da prikaže diskontinuitet u politici HDZ-a, napose kad je riječ o ideološkim pitanjima, čini Plenkovića neobično otpornim na različite udare i afere kakve bi mnoge druge već davno i prilično snažno poljuljale.
Ono što najviše zbunjuje jest dakle kontrast između HDZ-a kakvog idealno simbolizira i često groteskno predstavlja ministrica kulture Nina Obuljen i onog koji se sav zavukao u diskreciju i ilegalu, ali ipak ponekad za Plenkovića opominjuće iskoči u liku Penave ili nekoga drugoga, a u režiji mnogih koji se ne osjećaju dobro pod Plenkovićevim kišobranom.
S jedne strane Plenković stvara nadstranački i nadideološki okvir za preuređenje zakonodavstva prema standardima Europske unije. To možemo tretirati kao logičan posao s obzirom na opću višedesetljetnu težnju da postanemo dijelom “velike europske obitelji” ili o tome možemo govoriti, kao što to recimo čini Zlatko Hasanbegović, kao o vazalskom izvršavanju briselskih direktiva. Posao koji se opisuje na prvi ili drugi način je isti, razlika je jedino u emocijama i stavu opisivača. No činjenica jest da se Plenković sa svojom Vladom upravo trudi brendirati kao marljiv, odgovoran, sistematičan provoditelj onih promjena za koje se okviri već dobro znaju, koje postoje i do kojih ne treba dolaziti nekim novim napornim promišljanjem, a ne kao politički inovator niti kao europska politička osoba s izdvojenim mišljenjem o bilo čemu bitnome. Nakana je Plenkovićeve administracije upravo da je se doživljava kao visoko birokratiziranu, pravnički sistematičnu, eurokooperativnu, medijski neatraktivnu, deskandaliziranu. Dosadnu.
Problem je što se slika nekog Vladina trusta mozgova u sobi s registratorima nadvijenih nad knjigu na kojoj velikim slovima piše Acquis communautaire, što označava pravnu stečevinu Europske unije, zaista teško sljubljuje s prizorom zamračenog podruma u kojem se pišu lažni SMS-ovi, prepričavaju zgode iz Torte i to ili izrezuju slike nečijih glava i lijepe u tuđe fotografije ili, danas-sutra, u videoisječke eksplicitnog sadržaja za starije od 18 godina.
Kao da netko stalno želi Plenkoviću pokvariti taj mir tobože umjerenjačke, čistunske, nekonfliktne, kooperativne i euroispravne Vlade.
Tko je taj koji Plenkovićevu finu, sramežljivu, štrebersku Vladu vuče natrag u ralje prljavih balkanskih spletki, seks-skandala i obavještajne paranoje?
Postoji dakako i mogućnost da premijer - baš suprotno onome što je rekao - ipak jest toliko sposoban ili da se barem, za potrebe specijalnog unutarhadezovskog natjecanja koje traje već tri desetljeća, okružio osposobljenim i spretnim ljudima te da je po sistemu “neprijatelja se najbolje tuče njegovim oružjem” pristao na specijalni rat koji se toliko pojačava koliko se bliže europski i predsjednički izbori o kojima i te kako ovisi dugovječnost HDZ-ova konstrukta kakvog gradi Plenković.
Bit će ovo, prema svemu sudeći, godina strašnih i nedokučivih, beskrajnih podmetanja koji će Plenkovićev HDZ - htio on to ili ne htio - još više udaljiti od najvećeg dijela javnosti koju ne zanimaju unutarnji politički odnosi nego životna i eventualno opća, načelna ideološka pitanja. Ovo u što se, voljom Plenkovića ili protivno Plenkovićevoj želji, HDZ uvlači u izbornoj godini jest nešto što može jedino dodatno udaljiti tu stranku od građana i vrlo vjerojatno zaustaviti pozitivne trendove za koje je i dosad HDZ ionako mogao zahvaliti najviše rasulu u oporbi. Povratak dojma o HDZ-u u kojemu su svaka druga riječ SOA, USKOK ili DORH jest povratak HDZ-a u zonu pada, raskola, rasula i dekadencije.
Ako Plenković zaista nije bio sposoban za pokretanje tog procesa, morao bi se što prije osposobiti da ga uvjerljivo zaustavi.