Ponovno se u Hrvatskoj javnosti počelo raspravljati o stavovima Republike Hrvatske o važnim vanjskopolitičkim pitanjima. Povod je bilo izglasavanje neobvezujuće Rezolucije u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda protiv odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa o priznanju Jeruzalema kao glavnoga grada Izraela. Hrvatska je u tom glasanju bila suzdržana. Pomalo tipično za Hrvatsku koja u važnim vanjskopolitičkim temama, uključujući one u Europskoj uniji, igra na sigurno, ako je moguće, kako bi se nogometnim rječnikom reklo, na jedan bod, odnosno na neriješen rezultat. Ministarstvo vanjskih poslova pokušalo se pravdati kako je naš stav bio takav jer smatramo da to uopće nije tema o kojoj se na taj način trebalo raspravljati i glasati u Općoj skupštini UN-a. Ali javnosti, a bogme ni većem broju analitičara, sama tema ili sadržaj rezolucije nisu bitni. Glasanje je unaprijed bilo tumačeno kao za ili protiv SAD-a, odnosno Trumpa.
Za takvo shvaćanje pobrinula se sama Trumpova administracija koja je uoči glasanja poručila da će “bilježiti i dobro zapamtiti” tko će kako glasati. Ispalo je da Hrvatska nije imala hrabrosti, da je okrenula leđa većini u EU i da se svrstala u skupinu nekih novih članica Europske unije koje nisu htjele glasati za takvu rezoluciju. I tako je naše glasanje postalo tema u domaćoj javnosti kao što bi postalo i da smo glasali protiv te rezolucije ili za nju. U Hrvatskoj će svaka vlada biti izložena kritikama što god odlučila i koji god stav imala o nekom važnom vanjskopolitičkom pitanju.
Ovoga puta je rijetkost što se Hrvatska nije svrstala uz većinu u EU, gdje se već godinama komotno skriva u takvim prilikama. Moguće je da je ovakav stav možda i odraz odnosa unutar Hrvatske, između Ureda predsjednice s jedne strane i Vlade s druge. Moguće je da se Hrvatska nije htjela zamjeriti SAD-u i predsjedniku Trumpu jer računa na nešto. Moguće je da se Zagreb nije htio zamjeriti ni Izraelu, državi s kojom želi imati dobre odnose. Puno je mogućih razloga zašto smo se postavili tako, a možda je pravi razlog onaj najčešći, a to je da zapravo i nemamo jasan stav.
Nije uopće upitno je li Trumpova odluka bila loša. Ona je i loša i opasna. Osuda od strane Opće skupštine UN-a neće utjecati na promjenu te odluke, a s obzirom na to da su za takvu odluku glasale i brojne države koje su SAD-u važnije savjetnice od Hrvatske, teško je očekivati da će im se Washington osvetiti ili će nekakvu osvetu odraditi selektivno. Bilo bi idealno da Hrvatska može glasati protiv odluka predsjednika Trumpa a da pritom ne bude protiv SAD-a. Ali to nije lako jer je na kraju krajeva Donald Trump demokratski izabran predsjednik te države, sviđalo se to nama ili ne.
Ima li Hrvatska uopće stav o sukobima na Bliskom istoku ili se uvijek priklanjamo većini u EU. Do sada smo stalno slušali da se i mi slažemo s većinom u EU o rješenju izraelsko-palestinskog sukoba kroz “dvije države, Izrael i Palestinu, koje će živjeti u miru”. Isto tako smo čuli da podržavamo sankcije protiv Sudana, one protiv sirijskog režima. Tako se stvarao dojam da mi zapravo u EU podržavamo sve što se drugi dogovore, a da nemamo poseban stav o nekom pitanju. Kada bismo čuli kakav je stav Hrvatska imala o određenom pitanju, ponekad smo pomislili da se krije stav od javnosti, a zapravo ga možda nismo ni imali nego smo samo čekali da se u EU stvori većina kojoj ćemo se prikloniti. Da glasanje u Općoj skupštini UN-a nije bilo javno, moguće je da javnost ne bi niti doznala kakav smo mi stav o tome imali.
Često države pokušavaju ne iznositi u javnost neki čvrsti stav prije sastanaka jer se time riskira da ih se optuži da se nisu uspjele za njega izboriti, a to je taktika koju je možda do sada koristila i naša Vlada u EU. Doista, češće smo od izvora iz drugih država čuli kakav je stav Hrvatska imala na nekom sastanku EU nego od naših predstavnika. Kada bismo naše ministre pitali nakon ministarskih vijeća EU, oni bi odgovor uvijek počinjali sa “mi smo se složili”, a pod “mi” su mislili na Europsku uniju.
Bilo je puno kritika u hrvatskoj javnosti zašto Hrvatska ide u Bruxelles bez stava ili, kako bi rekli euroskeptici, “sagnute glave”.
Ali kritike su bile još veće kad je Hrvatska o nečemu imala jasan stav. Sjetimo se samo kakvim je kritikama bio izložen premijer Andrej Plenković kada je konkretno izrekao stav oko Ukrajine. U Hrvatskoj su ga napadali i kritizirali da “ne štiti nacionalne interese”, da nas “svađa s Rusijom” i da “mora paziti što govori” te da se “Hrvatska miješa tamo gdje joj nije mjesto i gdje je nitko ništa ne pita”.
U međunarodnim odnosima češće se kritizira manje države zbog nekog stava nego veće. Britanci i Nijemci, primjerice, nisu imali nikakav problem osuditi američki stav i glasati o rezoluciji protiv tog stava. Ali treba s druge strane razumjeti i stavove baltičkih država i Poljske koje vjeruju da im je sigurnost zajamčena samo ako iza njih stoji i Washington. Kada države gledaju svoje vitalne interese, onda ponekad i glasaju bez nekog načela ili suprotno načelima za koja se u normalnim okolnostima zalažu. Hrvatska je očito procijenila da, iako neće ništa dobiti, neće ništa ni izgubiti ako glasa drugačije od većine u EU. Takvu komociju nam daje i članstvo u Europskoj uniji jer da smo još uvijek samo kandidati, vjerojatno bismo bolje razmislili. Albanija je, primjerice, od straha da ne izgubi šanse za otvaranje pristupnih pregovora s EU glasala za tu rezoluciju.
Vjerojatno je prvi put od pada komunizma glasala protiv SAD-a u nekom međunarodnom tijelu. A Albanija sebe smatra velikim saveznikom SAD-a i toj državi može zahvaliti što je članica NATO-a, dok EU procjenjuje da ne ispunjava ni minimalne uvjete za otvaranje pregovora o članstvu. I Crna Gora i Srbija su glasale za tu rezoluciju, a one su isto tako u procesu pristupa EU. U slučaju Srbije vjerojatno dilema nije bilo jer su time stale i na stranu Rusije. U Albaniji su zbog takvog antiameričkog stava u UN-u izbili i sukobi na relaciji vlada - predsjednik države. To je otišlo tako daleko da je predsjednik Ilir Meta poslao pismo američkom predsjedniku Trumpu kojeg uvjerava da takav stav nije usklađen s njim niti s parlamentom, a ne odražava nipošto stav albanskog naroda.
I u Europskoj se uniji često s dvostrukim standardima sudi ponašanje država članica ili kandidata. Nekadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac je liderima država članica EU iz srednje i istočne Europe poručio da su “propustili veliku priliku da začepe” kada su ti lideri potpisali pismo potpore američkoj intervenciji u Iraku 2003. godine. Bilo je to samo nekoliko mjeseci prije članstva tih država u Europskoj uniji, a francuski predsjednik je tada mislio da se taj dio “nove Europe” ne smije olako prikloniti američkoj politici.
Hrvatska je već skoro pet godina članica EU i devet godina članica NATO-a. Vrijeme je da o bitnim pitanjima doista ima jasan i konzistentan stav, koji neće biti odraz osobnog stava bilo kojeg političara nego stav države. Taj stav treba prvo izgraditi kod kuće, a potom ga uskladiti i s partnerima u EU i NATO-u. Glasanje o Trumpovu priznanju Jeruzalema kao glavnoga grada Izraela čak je i lakše od onoga o čemu će se Hrvatska vjerojatno uskoro trebati izjasniti unutar EU. Tu su moguće sankcije Europske unije protiv Poljske, za što je Europska komisija već pokrenula postupak. Potom će brzo na dnevni red doći i teška rasprava o budućnosti kohezijske politike EU i višegodišnjeg financijskog okvira nakon 2020. godine, kada će zbog odlaska Velike Britanije u proračunu EU biti manje novca. Za Hrvatsku, kao najnoviju članicu koja je zadnja i počela ubirati koristi od članstva, bit će od presudne važnosti kakva će biti buduća politika EU oko trošenja zajedničkog proračuna. Kada ste dio kluba, onda morate i uskladiti stavove s drugima. Ali ako jedinstvenog stava ne bude, a to će se unutar EU događati sve češće, pogotovo u vanjskoj politici, i Hrvatska ima pravo na svoj stav.
No vanjska politika nije jedino područje gdje Hrvatske često nema jasno izgrađen stav. Pogledajmo kako ovih dana naši ministri odgovaraju na pitanja o ključnim reformama kod kuće: “vidjet ćemo kada za to dođe vrijeme”, “još uvijek je rano o tome govoriti” ili “nećemo sada o detaljima”. A radi se o reformama koje od nas očekuje i Europske unija i koje već toliko kasne da je suludo reći da je o njima govoriti prerano.