.jpg)
Što ćemo sad? Gotovo je. Izglasana je Istanbulska. Što će nakon nje biti nova velika hrvatska svađa? Koliko će duboko uroniti budući hrvatski prijepor? Kako ćemo nadomjestiti sve to silno višemjesečno istanbuliranje? Osjećate li neku prazninu oko sebe? Zebnju da se izgubila tema za razgovor? Žalite li što će sa scene nestati ključna društvena polemika? Ili možda ipak neće?
Bilo kako bilo, moj je osobni dojam da Istanbulska nije neki naročiti povijesni događaj. U pretprošloj kolumni upozoravao sam da društvo gubi dragocjeno vrijeme iscrpljujući se u potpuno bespotrebnoj, tobože ideološkoj raspravi. Bilo bi mi jako drago da Istanbulska zaštiti žene od nasilja ili pak skrivećki poveća prava homoseksualaca, ali ta najnovija Konvencija koju je potvrdio Hrvatski sabor sigurno nije ništa supstancijalno, ništa doista bitno, tj. ono nešto što doista mijenja društvo oko nas bez obzira na to čini li ga gorim ili boljim; nešto nalik panici koja je zavladala Rimom kad je Cezar prešao Rubikon te izazvao bijeg kapitala i kolaps cijena nekretnina. Jednostavno:
Istanbulska je za mene politički antidogađaj. Simbol političkog spletkarstva, pogotovo kad govorim o desnom dijelu političke scene.
Istanbuliranje se sve u svemu pokazalo toliko nevažnim da je čak četrnaest zastupnika vladajuće partije, inače notorne po rigidnim stegovnim mehanizmima, vrlo “slobodoumno” glasalo protiv Konvencije bez straha da će zbog toga biti kažnjeni ili možda čak pasti s vlasti. Podsjetit ću u tom kontekstu da je Hrvatska zemlja u kojoj je glavni cilj osvajanja vlasti biti na vlasti, a ne realizacija nekih sasvim konkretnih političkih, ekonomskih ili socijalnih ciljeva. S tim se naši političari… neću reći što.
Glasanje u Saboru o Istanbulskoj bilo je jedna od većih farsi u povijesti hrvatskog parlamentarizma. Idemo malo analizirati.
Mislite li doista da je Miro Kovač radikal koji je za to da se tuku žene (i pederi) ili se glasanjem protiv Plenkovićeva prijedloga za Istanbulsku utvara kako se pozicionira u stolicu novog princa HDZ-a jer, jadan, ne shvaća da uopće nije profil za bilo kakvog lidera? Treba li odgovarati na to pitanje?
Posebno se pak zabavno pitati što je to bilo u glavi bivšem ministru financija Ive Sanadera i Jadranke Kosor da se suzdrži od glasanja? On je protiv toga da se tuku žene, ali je i protiv “rodne ideologije”? Ili je možda potajno za to da dijete ima dva tate ili dvije mame, ali mu smeta to što muž po Istanbulskoj baš nikako ne može zviznut ženu? Vjeruje li itko da u tim teoretskim dihotomijama Šuker proživljava dramatični osjećajno-intelektualni sukob ako digne ruku za/protiv Istanbulske, ili mu je takozvano suzdržavanje način da malo prkosi Plenkoviću koji ga nije uvrstio u klub ljudi od povjerenja i to baš njega, Ivana Velikog Poslušnika? Ako je tako, čestitamo na velikoj hrabrosti.
Ako pak nije tako, Ivan nam je Šuker velika misterija, za razliku od kristalno jasnog društva u sastavu Zekanović, Esih, Glasnović, Hasanbegović. Oni ne vole bilo kakve manjine i prodaju jednostavnu mantru prema kojoj bi slučajeve pretučenih žena umjesto Istanbulske konvencije trebala rješavati policija.
Zamislite taj hrvatski četverac na dodjeli Oscara, i to u trenutku kad je dobitnica drugog kipića Frances McDormand pozvala sve žene nominirane za nagradu da ustanu, okupljene da pogledaju taj “uzorak” i s nekoliko jednostavnih riječi lansirala opću inkluziju kao novo-staru hollywoodsku modu: na svakom pristojnom filmskom uratku politički bi bilo korektno bilo imati demografski reprezentativni uzorak - muškarce, žene, invalide, crnce, Azijate, mulate, cigiće, pa i homoseksualce. Iako se ta “inclusion rider celebrity” priča ne odnosi na inkluzivnost ekstremno visokih ili niskih, jako glupih i prepametnih, nije teško zamisliti ZEGH osovinu kako se na dodjeli Oscara neugodno meškolji i međusobno pogledava. Znamo i zašto. Sigurno ne zbog toga što je Hollywood Supermana već zamijenio s Wonder Woman i jer smo dobili Black Panthera kao superheroja.
Isto tako, misterioznost šukerovskog suzdržavanja od mišljenja puno je zabavnija od tako prozaičnog “iznenađenja” zvanog Ivan Lovrinović koji vodi “stranku” Promijenimo Hrvatsku i raspiruje lijevo-demagošku inicijativu revolucionarnih ekonomskih promjena, a prokazao se kao zadrti čuvar konzervativnih standarda.
Taj don kvazi lijeve hrvatske ekonomske misli, bit ću slobodan pretpostaviti, glasao je protiv Istanbulske jer je klasični zatucani hrvatski ekonomist, biće koje je prema svom modernizmu neobično duboko ispod uobičajenih američkih ili zapadnoeuropskih standarda. A niti oni nisu naročito visoki: ekonomistice Amanda Bayer i Cecilia Elena Rouse ustvrdile su kako je neobično da 50 posto znanstvenih zvanja u znanosti, tehnologiji, inženjeringu, matematici… (slavni STEM) u Sjedinjenim Državama drže žene, ali takvu čast u ekonomiji dobiva samo 30 posto žena. Niti etničke manjine ne prolaze baš dobro u američkih ekonomista, pa zašto bi onda oni koji navodno promoviraju to “veliko zlo” zvano rodna ideologija prolazili dobro kod Ivana Lovrinovića?
Ivan Šuker nadmašio je čak i inače dosta čudno društvo iz saborske tvorevine koja se zove Klub Mosta, kojem se zbog Istanbulske dogodio epski raskol. Grmoja, Bulj, Čikotić, Dobrović, Panenić, Petrov i Sladoljev glasali su protiv Istanbulske, a Ninčević-Lesandrić, Podolnjak, Vučetić, Žagar i Runtić za. Nema tu šukerovskog misterija; oni koji su bili protiv nekako spadaju u drevni svijet nalik onom iz Tolkienove priče o Hobbitima u kojoj se riječ “on” koristi 1900 puta, a riječ “ona” jednom. I to kad se spominje Bilbova mama ili, mostovski rečeno, mater. To je spominjanje “ona” i “on” prebrojio Ben Blatt, data znanstvenik, u knjizi Nabokova omiljena riječ je “Mauve”.
Povezao bih nakratko u povodu Istanbulske konvencije hrvatsku i rimsku povijest u kratkom rezimeu: 367 godina prije Krista Licinicius Stolo proglašava sasvim mostovski moratorij na dugove, a Augustus 29 godina prije Krista poput proroka Petrova pokreće projekt javne administracije, politiku jeftinog novca i diže plaće vojnicima, a strašni Trajan, kao da je Bulj i Panenić u jednoj osobi, podržava poljoprivrednu administraciju koja osigurava kredite seljacima s napola nižom kamatom od tržišne. Godina je 2018., car je Plenković, Most se dijeli, a oni koji govore da su progresivni i moderni, čin svojeg anti-status quo aktivizam demonstriraju glasajući protiv Istanbulske konvencije. Bravo. Za velike riječi i pompoznost. Bez ikakvog učinka na stvarni život.
Vrlo zabavni detalj u prebrojavanju za i protiv Istanbulske jest nedolazak HDZ-ovih zastupnika iz dijaspore. Oprez glavu čuva. Valjda. Kao i to što se trojac iz Živog zida nije niti uključio u glasanje. Opasno konkuriraju Ivanu velikom Šukeru.
Zašto sve to skupa? Ne mogu dokučiti. Nisam dovoljno maštovit. Uostalom veliki Vladimir Nabokov kojeg bi, pretpostavljam, neki brkići, culeji, lucići i ostali “antiistanbulci” dobro natamburali, rekao je nekako ovako:
Mašta, dominantni užitak besmrtnih i nezrelih, mora biti limitirana. Kako bismo uživali život, ne smijemo uživati previše. Pogotovo ako je tajni predmet želje Istanbulska konvencija.
To zadnje sam dodao. Zabavniji je Nabokov nego objašnjavanje razine politikanstva u “moralnim borbama” oko Istanbulske koje su priče o reformama bacile u drugi plan.