Svaki put kad preko usana nekog ministra hrvatske Vlade prijeđe riječ “poskupljenje”, građani se smrznu. Najnoviji poticaj za ozbiljno zahlađenje, naročito u kontinentalnoj Hrvatskoj, najava je ministra energetike Tomislava Ćorića kako bismo od druge polovice godine koja je pred nama mogli plaćati skuplji prirodni plin. Ipak, postoji niz argumenata koji ukazuju da je poskupljenje plina najlogičniji potez koji se u ovom trenutku može donijeti. Naime, hrvatsko tržište prirodnog plina već godinama je formalno liberalizirano, ali je u njegovu velikom dijelu - opskrbi kućanstava - cjenovni režim i dalje reguliran.
To u praksi znači da država određuje maksimalnu cijenu po kojoj se tim energentom opskrbljuju građani. Sustav funkcionira tako da Hrvatska elektroprivreda - tzv. opskrbljivač na veleprodajnom tržištu - na tržištu nabavlja plin, pa ga onda po reguliranoj cijeni prodaje regionalnim opskrbljivačima, a oni dalje potrošačima.
Taj poluregulirani sustav na snazi je još dvije godine, a kako je Hrvatska povijesno vodila energetsku politiku subvencije cijene plina za male potrošače, tako je i taj sustav osmišljen kako bi se do uspostave punog tržišnog modela cijena postupno dovela do tržišne razine i tako izbjegao jednokratni udar na potrošače. U prvoj godini to se nije dogodilo pa je razliku između regulirane i tržišne cijene snosio HEP, a taj “gubitak” mjeren u stotinama milijuna kuna zapravo je služio kao prikriveni poticaj potrošačima plina od potrošača električne energije koji generiraju glavninu HEP-ovih prihoda.
Je li pravedno da trošak plina tamo gdje je taj energent dostupan subvencioniraju građani koji uopće nemaju mogućnost koristiti ga, kao što je slučaj u većem dijelu Dalmacije? U hrvatskoj energetici napokon je vrijeme da svatko plati ono što je potrošio - ni više, ni manje od toga. Ovo poskupljenje početak je svođenja čistih računa.