PIŠE ROBERT BAJRUŠI

VUČIĆEV ISPAD ZAPANJIO HRVATSKU Što je najveći šamar srpskom predsjedniku i zašto francusko-njemačko iskustvo nije primjenjivo u ex-Jugoslaviji

Serbia's President Aleksandar Vucic during a round table meeting at the EU-Western Balkans Summit in Sofia, Bulgaria, May 17, 2018. Dimitar Dilkoff/Pool via Reuters - UP1EE5H0QZ7L0
Dimitar Dilkoff/Pool / REUTERS

Aleksandar Vučić

Nitko ne očekuje da u Srbiji slave Oluju, međutim, dubinu srpske patologije opet je potvrdio tamošnji vožd Aleksandar Vučić usporedbom današnje Hrvatske i nacističke Njemačke, kako je “Hitler htio svijet bez Židova, a Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba”.

O razdoblju 1991.-1995. nema čak ni približnog konsenzusa, kao ni naznaka da će se to dogoditi u idućim desetljećima, i s time treba živjeti, napokon, važno je da Hrvatska i Srbija, manje-više, normalno surađuju u gospodarstvu i ostalim područjima. Iako je za svaku svađu potrebno dvoje, u ovom slučaju, odgovornost je na strani Srbije, koja 23 godine poslije kraja rata, još uvijek relativizira pa i otvoreno laže o uzrocima tadašnjih događaja. Sve dok se to ne promjeni normalizacije neće biti.

Često se – u dobroj vjeri – spominje primjer normalizacije odnosa između Njemačke i Francuske, koje su krvarile u ratovima između 1870. i 1945., a već desetljećima su dobri susjedi i stupovi ujedinjene Europe. Ako su mogli Francuzi i Nijemci, zašto ne bi Hrvati i Srbi, glasi teza zagovornika hrvatsko-srpske pomirbe.

Nažalost, zbog jednostavnog razloga francusko-njemačko iskustvo nije primjenjivo u ex-Jugoslaviji, a to je odbijanje agresivne strane da prizna odgovornost za rat. Da Njemačka nije u potpunosti i bez “ali”, priznala krivnju za Drugi svjetski rat i nacističke zločine, i (makar sa zadrškom) provela potpunu denacifikaciju, normalizacija bi ostala mrtvo slovo na papiru. Ali, Nijemci i njihovi političari posjedovali su tu snagu, od Willyja Brandta i Helmuta Schmidta do Helmutha Kohla i Angele Merkel, i u Berlinu nikome ne pada na pamet, 9. svibnja na Dan pobjede nad fašizmom, postaviti pitanje jesu li saveznici baš morali do temelja razoriti Köln, Hamburg, Berlin ili Dresden.

Također, niti jedan ozbiljan njemački političar neće proglasiti zločinom egzodus između 12-14 milijuna Nijemaca, koji su 1945. morali napustiti SSSR, Čehoslovačku, Poljsku, Jugoslaviju, Rumunjsku, ali i Alsace i Lorraineu, iako su tamo živjeli generacijama. A mogli bi jer je u spomenutom bijegu umrlo ili ubijeno više od milijun ljudi. Ali postoji konsenzus oko toga da je Njemačka pokrenula rat i izazvala masovna razaranja, a u tome je sudjelovala velika većina Nijemaca u spomenutim državama, koji su zbog toga platili ogromnu cijenu na kraju Drugog svjetskog rata.

Zamislimo kakav bi bio skandal da Angela Merkel izjavi kako je mržnja otjerala Nijemce iz Danziga (Gdanjska) i Posena (Poznanja), kako to u slučaju Srba iz Knina ili Okučana, tvrde Vučić, Šešelj i patrijarh Irinej? To je nezamislivo jer, kao što smo rekli, Njemačka je denacificirana, dok srpsko društvo nije ni počelo proces unutarnjeg čišćenja.

“Svi Nijemci trebaju živjeti u Reichu”, smatrao je Adolf Hitler, a Slobodan Milošević to je modificirao u parolu “Svi Srbi u jednoj državi”. Posljedice ove velikosrpske ideje osjetili su Vukovar, Dubrovnik, Pakrac, Sarajevo, Srebrenica, Derventa, i još stotine sredina u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Onda su 1995. iste posljedice osjetili i Srbi, koji su masovno bježali pred hrvatskim oružanim snagama. Neupitno je da su bili indoktrinirani kako dolaze “ustaše”, međutim, također je nepobitno da su nakon Oluje počinjeni zločini, kojih se treba duboko sramiti. Kao i da dan-danas u nekim ruralnim sredinama srpski povratnici nemaju struju i osnovne infrastrukturne uvjete za život, što je također sramotan podatak za državu koja je u Europskoj uniji. Ali, unatoč ovim groznim slučajevima većina Srba u Hrvatskoj živi bolje od svojih sunarodnjaka u Srbiji, a to je najteži šamar demagozima kakav je Aleksandar Vučić.

Izdvajamo