Prevarili su se svi koji vjeruju da vrijeme liječi rane. Dokaz ovakve pesimistične ocjene vidjet će se već potkraj ovog tjedna, kada se u Hrvatskoj i Srbiji - na dva potpuno različita načina - bude obilježavalo 23 godine od operacije Oluja i pacifikacije pobunjenih hrvatskih Srba i tzv. Srpske krajine.
Ustvari, već se vidjela, i to ni manje ni više nego u istupima dvoje predsjednika, Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića. Dvoje najpopularnijih političara u svojim državama pokazalo je, u razmaku od samo 24 sata, u kojoj se mjeri i dalje razlikuju hrvatsko-srpski pogledi na posljednji rat i pitanje odgovornosti. A još više pokazuje se da će proći još puno godina prije nego što se spomenuti pogledi barem malo ne približe.
Oluja je bila “čista operacija, ali, nažalost, nakon Oluje dogodili su se zločini koje treba sankcionirati”, izjavila je Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuu za Deutsche Welle i pritom priznala da se boji porasta tenzija sa Srbijom uoči obilježavanja godišnjice Oluje: “Domovinski rat je temelj suvremene Hrvatske. Pritom nastojim ne uvrijediti modernu Srbiju i Srbe kao narod ni na koji način. Sve kritike se odnose na velikosrpski režim Slobodana Miloševića. Prošle sam godine rekla da se treba pokloniti i srpskim žrtvama, civilima koji su nevini stradali tijekom Oluje, ali i najviše nakon Oluje”, stajalište je predsjednice Grabar-Kitarović, ali i gotovo cijele hrvatske javnosti.
Napokon, nekoliko dana prije ona je u Jasenovcu decidirano naglasila da je suvremena Republika Hrvatska utemeljena na antifašističkoj borbi “i na Domovinskom ratu koji je za nas bio iznimno važan jer nam je napokon donio slobodu”, a pritom je izrazila “duboku tugu za sve žrtve holokausta u Hrvatskoj i žrtve kolaboracionističkog ustaškog režima tijekom Drugog svjetskog rata koji je donio strašna stradanja židovskoj zajednici, ali i Srbima, Romima i Hrvatima te svima onima koje se smatralo neprijateljima režima onoga vremena”.
Još kada bi vlasti maknule natpise “Za dom spremni” i preimenovale ulice Mile Budaka, lijepe riječi gospođe predsjednice zvučale bi puno uvjerljivije.
Ove se godine obljetnica Oluje održava isti dan kada i sinjska Alka. To znači da će državni vrh biti u Kninu do ranih poslijepodnevnih sati, a nakon toga će otputovati u Sinj. Prije samog prijema ratnih zapovjednika u sklopu protokola obljetnice Oluje, na kninskom igralištu održat će se utakmica između pripadnika Hrvatske vojske i policije i srebrne nogometne reprezentacije, iako još nije poznato tko će se od nogometaša odazvati.
Samo što su već i u Beogradu počele pripreme za ovogodišnju Oluju, i Srbija sve učestalije pokušava internacionalizirati oslobodilačku operaciju HV-a i MUP-a. Dakako, kao “dokaz” da je u pitanju permanentna zločinačka politika Hrvatske prema Srbima, a ne ono što je bila, eliminacija velikosrpske politike i najvažniji korak u završetku ratova na prostorima bivše Jugoslavije.
Tako je tijekom boravka izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina u Beogradu srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić razgovor pokušao preusmjeriti sjećanjem na akciju Oluja rekavši: “Na različite načine gledamo na sukobe iz 1990-ih i ono što neki slave kao najveću pobjedu, mi to doživljavamo kao najveću nesreću za naš narod”. Usput je sve povezao s ustaštvom pa poručio da “Srbija neće zaboraviti stravično stradanje, strašne zločine, odnosno genocid nad Srbima u NDH”.
Sve je jednostavno. Srbija nema namjeru priznati odgovornost za ratove i zločine počinjene u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, ali najgore je to što je ovo stav koji zastupaju sve tamošnje važne stranke i političari. Brojni su pokazatelji iz kojih je vidljivo da Vučićev režim Srbiju pokušava predstaviti kao žrtvu ratova devedesetih - što je suludo, međutim, to je politika s kojom treba računati i na nju znati odgovoriti.
Tako je nedavno puštena vijest da je srbijanska vlada spremna, “na inicijativu predsjednika države Aleksandra Vučića, financirati grandiozni filmski projekt u koji bi uložila 20 milijuna eura o stradanju Srba, Židova i Roma u Jasenovcu”. Uostalom, još nedavno Vučić je izjavio da je u NDH ubijeno 500.000 Srba, što je povijesna neistina, čime nitko ne osporava duboku i sramotnu zločinačku prirodu ustaške države.
U siječnju ove godine u New Yorku je izložba “Jasenovac - pravo na nezaborav” otvorena u Ujedinjenim narodima u sklopu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, u kojoj je Alojzije Stepinac prikazan odgovornim za ustaške logore smrti.
Ali, prema priopćenju srbijanskoga ministarstva vanjskih poslova, izložba “Jasenovac - pravo na nezaborav” je “najveća i najmonumentalnija izložba o Jasenovcu koja je postavljena u UN-u sa sedam tona opreme i eksponata.
Čak je i Sveti sinod SPC-a na jednom od nedavnih zasjedanja usvojio zaključke koji sadrže eksplicitnu ocjenu da “u Hrvatskoj ustašoidni šovinisti harangiraju protiv Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda”. Sve dok iz Beograda ne stigne iskreno priznanje da je ono što se dogodilo 1995. posljedica svega što se događalo 1991., a to je, doslovno, pokušaj uništenja i okupacije Hrvatske i stvaranje velike Srbije, stvarna normalizacija neće biti moguća.