SUMNJIVO LICE

Za anonimne su komentare odgovorni portali koji ih objavljuju

Zagreb, 110119.
Panel-rasprava pod nazivom Direktiva o autorskom pravu na Jedinstvenom digitalnom trzistu EU: clanci 11. i 13. odrzana je u auli Sveucilista u Zagrebu.
Na fotografiji: Nina Obuljen Korzinek.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
Dragan Matić / CROPIX

Nina Obuljen Koržinek

Ministrica je izjavila kako je “sloboda mišljenja i govora sloboda osobe s imenom i prezimenom”. E, te riječi pale su kao melem na autorove uši... No, misli li ona to ozbiljno?

U redovitom ceremonijalnom intervjuu za Večernji list - a jedino takve ministri u ovoj zemlji i daju - Nina Obuljen Koržinek rekla je, govoreći o medijskom zakonodavstvu, jednu važnu stvar, koja je zatim završila, istina kvrgavo interpretirana, i na naslovnoj stranici: “sloboda mišljenja i govora je sloboda osobe s imenom i prezimenom”. Te riječi pale su kao melem na moje uši, vjerojatno i zato što sam ih, u jedva malo drukčijim formulacijama, kao neka seoska blentovina posljednjih pet godina ugluho ponavljao. Pri tom, niti sam ja tada pisao nešto naročito novo i originalno, niti je ministrica kulture pristala uz nešto baš jako napredno. Još je ona davna predelektronska vremena, u kojima su postojale rubrike s pismima čitatelja, postojalo pravilo da se ne objavljuju reakcije koje nisu potpisane imenom i prezimenom, te ovjerene adresom i brojem osobne iskaznice, koja se onda, općerašireno, zvala ličnom kartom.

Bila je to mjera novinske vjerodostojnosti i pristojnosti, ali i način da se novine zaštite od onoga što je nedajbože. A nedajbože je, bezbeli, bilo da netko novinama podvali lažnu vijest. Ranije, recimo u sedamdesetima prošlog stoljeća, nešto što bi se okvalificiralo kao lažna vijest redakciji je moglo donijeti okapanja s partijskim organima. Osamdesetih, pak, mogla je odnekud uslijediti privatna tužba ili, što je bilo još i neugodnije, novine su zbog objavljene “patke” (i tako se to onda zvalo) mogle doći na loš glas, što bi se onda odrazilo i na prodaju, i na vjerodostojnost… Kako god, nije postojao način da u novinama izađe išta čemu se ne zna ime i prezime. Kada su se stvari promijenile, mogli smo znati da nailaze vremena beščašća i rat. A promijenile su se u rubrici Odjeci i reagovanja, beogradskog dnevnog lista Politika, najstarijih novina na Balkanu i nesumnjivo najvažnijoj novinskoj instituciji u bivšoj Jugoslaviji.

Tamo su počele izlaziti objede, laži i klevete, najprije na račun cijelih naroda (ovim redom: Slovenaca, Albanaca, Hrvata, Muslimana…), a zatim i na račun uglednih ljudi, protivnika politike koja je upravo bila zavladala. Pravo anonimnih, nepotpisanih, lažnim nadimkom zaštićenih na riječ ustanovili su Slobodan Milošević i njegovi medijski komesari. To pravo će, dvadesetak godina kasnije, postati temelj specifično shvaćenih medijskih sloboda na internetu i na društvenim mrežama, koje će u posljednjoj, najzlokobnijoj fazi, i same biti doživljavane kao javni mediji.

Notorna je ona Krležina metafora balkanske krčme, pa ju odavno već nije pristojno ni ponavljati. Ali budimo nepristojni pa je još jednom izgovorimo: kada se u balkanskoj krčmi pogase svjetla, tada komentari ispod tekstova objavljenih na web portalima postaju važniji od samih tekstova. Te komentare ispunjene svakovrsnom šovinističkom mržnjom, svakodnevnim pozivima na nasilje i na ubijanje - na koje Hrvatska policija ne reagira ni po službenoj dužnosti, a ni kad joj se potužite - te političkim ekstremizmom koji je u pravilu češće izraz psihopatije, nego stvarnih uvjerenja, a onda i bezazlenijim oblicima gluposti, socijalnog kretenizma i društvene imbecilnosti, nepismenosti, gluposti, neznanja i svakovrsne duhovne, duševne i emocionalne bijede objavljuju, u necenzuriranom, čistom i nepatvorenom obliku praktično svi informativni i politički hrvatski portali, uključujući i one koji izlaze pod brendom preostalih nacionalnih dnevnih novina.

U tim crnim jamama prostaštva i socijalne pornografije godinama se već rađaju i razvijaju najteže hrvatske boleštine, koje će na kraju, u to nema baš nikakve sumnje, do kraja pomoriti slabašne ostatke novinstva u Hrvata, a javnost će pretvoriti u jedno veliko govno. S kojim će ideološkim predznakom zaudarati to govno, hoće li biti hrvatsko ili antihrvatsko, domoljubno ili antifašističko, to će na kraju biti svejedno. Ali jedno će se znati: sve se pretvorilo u govno onoga trenutka kada su pravo na riječ stekli oni koji su se prethodno odrekli prava na ime i prezime i kada je javnost pretvorena u amorfnu masu koja amorfno i reagira, proizvodeći sve ono na što se stvarni čovjek, makar bio najgori i najgluplji, naprosto nikad ne bi usudio. Nedostatak sadržaja informativni portali u Hrvatskoj, te u regiji koju još čine Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora, nadoknađuju proizvodnjom tog informativnog otpada.

Bez obzira na to u kojoj formi objavljuju anonimne komentare, preko registriranih korisnika na ad hoc forumima, kako se to ranije radilo, ili koristeći se Facebook mrežom, krajnji je njihov smisao u neprobojnoj zaštiti identiteta njihovih autora. To, navodno, podiže klikabilnost na portalima, a klikabilnost se u našim informativno primitivnim i duhovno sve zapuštenijim sredinama izjednačava s čitanošću, premda s njome nema ama baš nikakve veze. Ako anonimni komentator što i pročita, onda su to ime autora i naslov njegova teksta.

Prije svakih političkih izbora u Hrvatskoj, a drukčije nije ni u Srbiji i Bosni i Hercegovini, u crnim jamama s anonimnim komentarima podno svih portala, bez obzira na njihovu političko-ideološku usmjerenost, započinjala bi borba stranačkih botova. A botovi su u žargonu roboti. Njih, u količinama od po nekoliko stotina, kreiraju stranački aktivisti, lažirajući njihove identitete te proizvodeći na stotine tobož različitih političkih stavova. Ti stavovi su uvijek, bez izuzetaka, ekstremni, jer je stotine virtualnih stranačkih simpatizera moguće kreirati samo kroz forme političkog ekstremizma. Stranački aktivisti u pravilu nisu osobe blistave pameti, ali čak ni kad bi se kreiranjem botova bavili najveći pisci ovih jezika, ni oni ne bi bili u stanju u kratkom vremenu iskreirati nekoliko stotina različitih likova. Politički ekstremizam je u ovom slučaju zamjena za maštu.

Korištenje crnih jama s komentarima za svrhe političke propagande, te za vođenje kampanja i potpaljivanje političkih afera, među razlozima su što još nikome u hrvatskoj politici nije na um palo da se pobuni protiv anonimnih komentara i lažnih identiteta. Jer, budimo i tu jasni, nisu se ni ovim resursom hrvatskih gadosti koristili samo vladajući ni samo desni. Crne jame su itekako znale poslužiti političkoj ljevici, kako za vođenje kampanja protiv političkih protivnika, tako i za naročito odurna razračunavanja na kulturnoj sceni.

Misli li Nina Obuljen Koržinek ozbiljno kada kaže da je sloboda mišljenja i govora sloboda osobe s imenom i prezimenom, te da, zaključujemo, “osobe” bez imena i prezimena, na takvu “slobodu” ne mogu imati zajamčeno pravo? Volio bih vjerovati da misli. Jer kada bih vjerovao, nekako bih bio sretniji i rahatniji, sve dok ne bih shvatio da ona to - ne misli. Naime, kada bi to stvarno mislila, ili kada bi to mislili njezini politički drugovi i patroni, ili kada bi to barem mislili ostaci ostataka hrvatske parlamentarne opozicije, stvar bi se mogla vrlo jednostavno riješiti.

Prvo: Valjalo bi preuzeti standard koji već postoji na Zapadu, a prema kojemu su komentari objavljeni ispod teksta na web portalu integralni dio uređenog sadržaja za koji odgovara uredništvo. To znači da urednik portala na jednak način stoji iza autorskih tekstova na stranici, kao i iza onog što ispod tih tekstova pišu (tobožnji) čitatelji. Drugo: U javnom glasilu ne može postojati sadržaj kojemu nije poznat autor. Tako je to bilo otkako je novina i javnih glasila, a tako je i na internetu, samo što se malo pravimo da nije. Zakonom bi, dakle, valjalo prisnažiti nešto za što skoro da je bio dovoljan zdrav razum, nešto što je u svakom slučaju dio kulturne tradicije svake pismene zajednice koja pismenost dokazuje i tako što ima svoja javna glasila.

Treće: Otkako je novina i novinarstva, nepotpisane sadržaje autorizira redakcija. Redakcija stoji i iza onih sadržaja koji su potpisani pseudonimom, bez obzira na to je li on redakcijski ili je autorski. Samim tim što nije otkriven, iza njega stoji autoritet glasila, stoji autoritet brenda. Dakle, portali koji kane objavljivati anonimne komentare ili komentare potpisane lažnim imenima i prezimenima, zakonski se trebaju obavezati na to da njihov sadržaj jamče na način na koji se jamči za vlastiti autorski tekst i stav. Glavni urednik svakog portala autor je i najprljavijeg šovinističkog i ljudožderskog anonimnog komentara objavljenog na portalu. Ako je u njemu objavljena prijetnja smrću ili poziv na terorizam, tada glavni urednik treba odgovarati za prijetnju smrću i poziv na terorizam.

Eto, na takav bi način zakon trebao štititi slobodu mišljenja i govora na internetu i u novinama. Naravno da postoji i pravo na anonimnost. Ali to pravo ne može se i ne smije konzumirati u javnim glasilima. Kome je do anonimnosti, neka drži jezik za zubima. Ili neka svoju verziju ispriča novinaru, koji će je zatim, štiteći njegovu anonimnost, pod svojim imenom i prezimenom objaviti u novinama. Tako može.

Izdvajamo