SUBOTNJA MATINEJA

Za hladni rat nisu krivi komunizam i imperijalizam, nego dva uzavrela srca

REUTERS

Pawel Pawlikowski

Film Paweła Pawlikowskiog ljubavna je melodrama, koja govori o ulozi narodne umjetnosti u staljinskoj državi te o tome kako se životna sudbina pretvara u mit i veliku lirsku pjesmu

Narodna umjetnost bila je i zaštitni znak staljinske epohe i važno sredstvo borbe protiv buržoaskih zastranjenja, te formalizma i elitizma u umjetnosti. Cilj je bio da se uz pomoć narodne kulture, folklora i širokih - uglavnom seoskih - narodnih masa osvoji i podčini polje građanske i elitne kulture. Osim toga, folklorom se pomagalo rješenju nacionalnog pitanja u zemlji, poticala se iluzija o zašiti i samoostvarenju nacionalnih manjina, štitila se kulturno-identitetska raznolikost, a istovremeno se dodatno učvršćivao monolit jedinstva. Tako su osnivani profesionalni narodni ansambi, s po nekoliko stotina, pa i koju tisuću članova. U Jugoslaviji je, u Beogradu, već 1948. osnovan ansambl Kolo, a godinu dana kasnije, u Zagrebu, i Lado.

Tokom četrdesetak poslijeratnih godina ti su ansambli putovali svijetom, sudjelovali na festivalima po socijalističkim zemljama i na Zapadu predstavljali svoj folklor - i obično fascinirali zapadnjake, jer oni ne samo da takvo što nisu imali kod sebe, gdje su se folklorom, eventualno, bavili samo folkloristički ili etnološki instituti, nego su izvan elitnih kazališnih i opernih prostora rijetko viđali tako skupu produkciju - dok bi doma takvi ansambli uglavnom radili na arhiviranju i prestilizaciji domaćega folklora, tako što bi ga iz ruralne, arhaične i po svemu oskudne forme pretakali u bogate glazbene i scenske aranžmane elitne kulture. To čuvanje folklora pomalo je vodilo i njegovu uništenju.

Nakon pada Berlinskog zida u većini postsocijalističkih zemalja ovakvi profesionalni ansambli su ili amaterizirani i marginalizirani, ili su potpuno ugašeni. U Bugarskoj se, pak, dogodilo nešto drugo. Sredinom osamdesetih “Bugarski državni televizijski ženski vokalni zbor”, kao tipični izdanak diktata narodne umjetnosti, proslavio se na Zapadu i postao jedan od prvih izdanaka budućega svjetskog world music trenda. Serijal njihovih albuma, zajedničkog naziva “Le Mystère des Voix Bulgares”, ne samo da je proslavio ove pjevačice i njihovu vokalnu narodnu tradiciju, nego je Bugarsku učinio kulturno prepoznatljivom u svijetu.

Ponegdje, opet, narodni ansambli iz staljinskoga doba preživjeli su zato što je komunistički ideal u njihovim zemljama zamijenjen idealom nacionalizma. Mora da bi se današnji ponosni pronositelji svojih etnija silno uvrijedili ako bi im netko rekao da važan element svoje institucionalizirane tradicije baštine od druga Staljina. Zato je bolje da im se ništa ne govori.

Film “Hladni rat”, nakon “Ide” još jedno remek-djelce Paweła Pawlikowskog, ne samo da donosi melodramu poteklu iz jednoga takvog narodnog ansambla, nego je i pripovijest o samom fenomenu narodne umjetnosti u doba socijalizma, a onda, i još više od toga, svojevrsan filmski esej o tome kako se životna priča stilizira u lirsku narodnu pjesmu.

Zula Lichoń, igra ju predivna Joanna Kulig, cura je opasne prošlosti. Ona dolazi na audiciju ansambla Mazurek, koju negdje u nekoj vukojebini, usred razrušene zemlje, godine 1949. vodi pijanist i dirigent Wiktor Warski. Njega, pak, glumi Tomasz Kot, koji u nastavku čini sjajnu protutežu njenoj ljepoti. I naravno da on odmah padne na nju - nema u ovakvim filmovima vremena za čekanje - ali da bi pad bio uvjerljiv, bila je potrebna pjesma. I u pjesmi nešto što će omađijati i nesretnog Wiktora i filmskog gledatelja. Naravno, čuo je on da s njom nešto nije u redu, pita je, i ona mu kaže zašto je bila u zatvoru. Otac ju je, govori Zula, pobrkao s majkom. I onda mu je ona nožem pokazala razliku. Ne brini, preživio je! To je trenutak u kojem ljubav zadobiva svoju sudbinsku formu.

Sve što se dalje bude zbivalo priča je o karakteru, o dvjema naravima i jednoj ljubavi. Wiktor će u životu grdno postradati, ona će ga pratiti, pa se onda u odlučnim trenucima neće pojaviti na mjestu na kojem su se trebali naći, da bi ga onda, godinama zatim, tražila i pronalazila na drugom kraju Europe. Najprije ih razdvaja komunistički režim, zatim ih razdvaja egzil, uvijek je tu nešto, neka sistemska greška, što je protiv njih i čemu se obično ona ne može pokoriti. Koliko god ga voljela, a bit će da ga voli, pošto ga svaki put traži i nalazi, ne može preći preko onog što društvene okolnosti zahtijevaju od nje. I zapravo je uvijek u pravu, kao što je u pravu i on, koji će na sve pristati i završiti kao mučenik, samo da konačno bude s njom.

Za koješta su krivi i komunizam i kapitalizam, koješta je uvjetovano povijesnim okolnostima i politikom, ali na kraju ništa što se između njih dogodi nije posljedica vanjskih okolnosti, i nisu njih dvoje nikakve žrtve, a ponajmanje žrtve povijesti i totalitarnih režima, nego su sve proizveli sami. Jedno protiv drugoga i jedno za drugo.

Pjesmu koju je otpjevala na audiciji, Zula će pjevati još nekoliko puta u životu, u različitim aranžmanima i raspoloženjima, a onda i na različitim jezicima. Paweł Pawlikowski, pored ostalog, pokazuje i zašto pjesma ne može biti ista na drugome jeziku, i zašto je upravo ono što je u pjesmi tako veliko i važno, ono što čovjeka očara, usisa ga i uznese, pa ga povede kroz život, ustvari neprevodivo i neobjašnjivo. Ali “Hladni rat” niti je muzički film, niti u njemu postoji filmska muzika. Pomalo, međutim, ovo je film o muzici, film o pjesmi, i o tome kako od života nastaje pjesma. I o tome što je to u životu od čega nastane pjesma, što je to što ljude izvede iz njihovih sudbina i transportira u buduću pjesmu, sačuva ih u pjesmi.

Slušajući Zulinu pjesmu, oko koje se Wiktor svaki put toliko trudi, svjestan da bi preko pjesme mogao dobiti nešto što je za njega mnogo veće, gledatelj u jednom trenutku shvaća kako ovo, možda, više i nije film. Premda je počeo kao film, naturalističkom scenom tvrdoga folklornog pjevanja dva muška izvođača, seljaka koji kao da su izašli iz filmova Aleksandra Petrovića s kraja šezdesetih, u jednom se trenutku “Hladni rat” pretočio u fakturu lirske narodne pjesme. Ono o čemu Zula zapravo pjeva, to se zbiva u životu. U filmskom životu koji će zatim postati nečija pjesma.

Njihova ljubav je hladni rat. Naravno, ne onaj koji se u isto vrijeme negdje vodi između Amerikanaca i Sovjeta, nego hladni rat između dvoje zaljubljenih. U tom ratu on je pasivan, on je žrtva i stradalnik, ali sam je izabrao da strada. Kritičar Guardiana je dozlaboga krivo, površno, olako i zamamno blebetavo, tako da ga poslije svi mogu citirati, zaključio da je “Hladni rat” nešto kao “Casablanca” i “La La Land”, kako ih zamišljaju Andrzej Wajda i Agnieszka Holland.

Usporedba s “Casablancom” je kriva, usporedba s “La La Land” je uvredljiva, a s Wajdom i Holland Pawlikowski, eventualno, može imati te veze što je snimio crno-bijeli film i što kritičaru Guardiana nije na um palo ime još nekog poljskog redatelja iz vremena socijalizma. “Hladni rat” film je o fatalnoj ljubavi, kakvih je u lirskim narodnim pjesmama, i o tome da ne samo da nisu prošla vremena mitova, nego nisu prošla ni vremena mitotvoraca. Ljubav Zule i Wiktora je mit, koji teče usporedo s mitom iz pjesme koju ona pjeva, naslanja se na njega, podupire ga.

Đurđica Čilić na svom je otvorenom Facebook profilu - jednoj od zanimljivijih kulturnih i književnih platformi u današnjem Zagrebu - izvanredno dobro prepjevala pjesmu iz “Hladnog rata”, nakon što je jesenas prvi put u Krakovu pogledala film. Vrijedi citirati njezin prepjev:

 

Dva srdašca čet’ri oka

Tužan dan je, noć duboka

Crne oči vi plačete

Što se sresti ne možete

Što se sresti ne možete

 

Meni majka moja ne da

Da tom momku srce predam

Stari nama čine rane

Jer nam ljubav našu brane

Jer nam ljubav našu brane

 

Kakav momak Bože sveti

Bez snage sam i pameti

Kameno bi srce bilo

Kad bi njega ne ljubilo

Kad bi njega ne ljubilo

 

Meni majka moja ne da

Da tom momku srce predam

Al’ s time se ja ne mirim

Voljet ću ga sve dok živim

Voljet ću ga sve dok živim

 

I sve je tu, zapravo, jednostavno. Kao što je i “Hladni rat” u suštini jednostavan film. Ali to je ona vrsta jednostavnosti koja je mogućim učinila i antičku tragediju. “Hladni rat” je svojevrsna de-stilizacija onoga visoko stiliziranog folklora i vraćanje stvari na njihov početak, u njihovo izvorno stanje.

Film je Pawlikowski posvetio svojim roditeljima, koji su živjeli, voljeli se, razilazili, emigrirali iz Poljske, svatko na svoju stranu, vjenčavali se za strance, zatim se razvodili, pa se onda ponovo nalazili i ponovo rastajali, i sve to po nekoliko puta, da bi na kraju umrli iste 1989. godine, one na kraju koje je pao Berlinski zid. Iako ne prati fakte njihovih života, “Hladni rat” njihova je biografija. Jedan od onih filmova nakon kojih čovjek ima potrebu da živi i da priča priče.

Tagovi

Izdvajamo