Moram priznati da nisam tip koji pohodi portale i guta novinske članke. Pročitam ako mi iskoči nešto na Newsfeed. Ne znam što mi je jučer bilo, nabasala sam na previše stvari prije spavanja. Prvo je bio članak o časni koja je ugušila svoje dijete nakon što je rodila, zatim o frajeru koji je silovao osmogodišnju djevojčicu pa mu se ona osvetila par godina kasnije tako što ga je izbola, zatim neke zabrane u europskom parlamentu za vize, pa neke svađe, ukidanje boravka strancima u Engleskoj, neke grozne fotke porođaja kojima su se svi divili, ali eto ja ih nisam mogla probaviti, zatim neki pilot koji je srušio avion.
I tako sam ležala u krevetu prije spavanja, želudac mi se okretao, srce mi je lupalo sto na sat, svakakve slike su mi prolazile kroz glavu, nisam se nikako mogla opustiti. Morala sam doslovno otići na Pinterest i upisati “happy photos” da dođem k sebi od svega što sam vidjela i pročitala. Nisu mi pomogle ni happy photos.
Ležala sam nemirna u krevetu i razmišljala o pozitivnim stvarima, samo da mogu mirno zaspati. Iduće jutro, razmišljam o internetu i tim portalima i vijestima i sve mi se čini da pozitivnosti zaista više nema. I kad naiđem na pozitivan članak, u komentarima se uvijek svi prepiru, svađaju i vrijeđaju. Stvarno je teško ostati pozitivan u svijetu koji pokreću negativnosti. Ali nije stvar u tome da pozitivnih vijesti nema, stvar je u tome da ljudi najviše vole negativno.
Odličan primjer su recimo moje kolumne. Ljudi uporno pitaju “zašto ona piše”, “koliko vam plaća da piše za vas”, “zašto je promovirate”. Naravno, nađu se tu i svakojaki komentari koji nisu toliko diplomatski. Ljudi ne razumiju da svaki put kad kliknu i pridodaju važnost nečemu, bilo to loše ili dobro, da se promovira ono na što ljudi najviše klikću. Tako na primjer, ako netko ne želi da ja pišem kolumne za Jutarnji, morat će se suzdržati od klikanja na link kada moja kolumna izađe. Morate bojkotirati stvari koje ne želite vidjeti, a promovirati ono što vas zanima. Koliko ja vidim, po portalima ljude najviše zanimaju loše vijesti. Smrt i ubojice, krađe i kriminalci. Kad izađe vijest da je netko nekome pomogao, ne bude ni pola interakcije kao što ih ima na ubojstvima. Najgore je što zaista vjerujem da postoje ljudi koji samo sjede na fejsu, prate portale i jedva čekaju da napišu komentar.
Kad im skoči članak na Newsfeedu, krene im pjena na usta od uzbuđenja. Traže rečenicu u kojoj mogu naći povezanost četnika i ustaša. Svađaju se, gube vrijeme, ne rade apsolutno ništa produktivno već baš suprotno. Tako sve žrtve silovanja na društvenim mrežama postaju kurve, sigurno su same započele, pohotne razvratnice. Ako netko završi na sudu, odmah je kriv jer je internet tako odlučio, svi žele da je ishod najgori, najnegativniji. Žive od toga i na tome. I iskreno, nije da zatvaram jedno oko na stvari oko sebe.
Svjesna sam da ne cvatu svugdje ruže, ali u trenucima kada ljudi mogu odlučiti reagirati pozitivno, i dalje biraju negativno. I evo ja ne znam kako žive. Ja ne znam od kuda im snage i volje da žive svoj život tako. Ja sam nerealni optimist, ako nemam što lijepo za reći, neću ništa reći. Neću zagađivati ni svoju ni tuđu dušu. Dovoljno je drugima teško i dovoljno ima loših stvari da ja još dodatno nekome namećem loše misli. Najgore je ipak to što su negativni komentari izgubili svaki smisao. Ponavljaju se, predvidljivi su, sve je već viđeno i napisano, apsolutno te više ništa ne može šokirati. Ja se ne bih mogla dići ujutro sa zlobom u duši, ne bih nikad nekoj žrtvi napisala da si je sama kriva bez određenih dokaza, ne bih mogla vrijeđati nekog koga ne poznajem, a kamoli mrziti nekog koga nisam nikada u životu ni vidjela. Jednostavno nisam tako programirana. I možda je djetinjasto od mene da se još čudim ovakvim stvarima. Možda sam naivna što mislim da nije potrebno širiti toliku negativnost. Ne znam.
Ali znam samo jednu stvar, da sam namrgođena, nadrkana i frustrirana svaki dan, ne bih apsolutno ništa radila. Ne bi mi se dalo živjeti, ljudi se ne bi sa mnom družili, ne bih radila, putovala, ne bih ništa. Ne bih imala apsolutno nimalo volje niti optimizma za život. Ne bih vjerovala u lijepo, vidjela lijepo u drugima. Svi bi bili odraz mojeg nezadovoljstva. Okružila bih se ljutim ljudima, namrgođenim, onima koji samo vole tračati, lagati i izmišljati, ne bih ni sa kim radila jer bi me svi izbjegavali. I bila sam upravo takva osoba. Osoba koje se mnogi sjećaju još iz Dvornikovih. Bila sam baš takva. Sve mi je išlo na živce, svi su mi bili loši, život nije imao smisla. “Jao, bože, zašto ja?”… Nisam više takva, i nikad više ne bih bila takva. Radije bih umrla nego ikad dobila poriv da gubim vrijeme komentirajući komentare na portalima. Znate kako ljudi kažu, “kaj me boli kurac za Ellu Dvornik” kad izađe moja kolumna.
E pa isto tako svih boli kurac za te sve komentare. Dobiju jedan lajk, s nekim se posvađaju pet minuta, i onda život ide dalje. Neće nitko dobit pehara “za najvećeg zgubidana na jutarnjem”. Evo nikad ne reci nikad, možda jednog dana kao što su se stvorili svi ovi influenceri, i komentatori na portalima postanu popularni pa počnu od toga zarađivati, eto ja im to svima zaista želim, jer koliko je vremena utrošeno na to tipkanje mogle su se multimilijunske firme izgraditi, mogle su se sve zgrade u Zagrebu restaurirati snagom tipkanja na laptopima. U dvorištu svog uma imaš jednog dobrog vuka i jednog lošeg vuka. Koji će preživjeti? Onaj kojeg najviše hraniš.