KOMENTAR

ZA JUTARNJI PIŠE IVO GOLDSTEIN Tko izjavi da su u Bleiburgu ubijeni 'nevini vojnici', nema što tražiti u Jasenovcu

CROPIX

Ovih se dana odvijaju razgovori i konzultacije između Vlade i predstavnika romskih, srpskih i židovskih zajednica te antifašista kako bi se za mjesec dana organizirala zajednička komemoracija u Jasenovcu, na mjestu najgoreg ustaškog logora u razdoblju NDH. Takva je zajednička komemoracija prijeko potrebna, ona je civilizacijska nužnost. Naime, kakva je to država i društvo koje se unutar sebe ne može dogovoriti oko osnovnih činjenica iz nedavne prošlosti?

Iako se ovi problemi vuku otprije 30-ak godina, mnogo toga se zakompliciralo dolaskom na vlast Kolinde Grabar-Kitarović i potom Oreškovićeve Vlade, micanjem biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka i ustašizacijom zemlje. Bojkot jasenovačke komemoracije bio je logičan korak, nažalost, jedini koji je čuvarima jasenovačke memorije preostao.

Što bi se moralo dogoditi da se ponovno održi jasenovačka komemoracija? Mnogo toga. Vlada bi morala prestati financirati revizionistička društva, morala bi uklanjati ploče i insignije s ustaškim sloganima i simbolima, itd., itd. Međutim, prije svega - ona bi morala jasno reći danas ili sutra, a onda i ubuduće i zauvijek - tko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani.

Na takve izjave obvezuju Vladu i predsjednicu ne samo slovo Ustava (povijesno pravo na državnu suverenost izvodi se, između ostalog, “na uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju NDH 1941., u odlukama ZAVNOH-a 1943. godine) nego i povijesna istina. Hrvati su se, koliko to god proustaškim ušima bilo bogohulno čuti - najkasnije od jeseni 1943. većinski priklanjali antifašističkoj, partizanskoj strani.

Znamo da takva promjena političkog kursa nije laka, da zahtijeva vremena, ali je antifašistička strana spremna čekati, samo kad bi postojala jasna volja Vlade da promijeni politiku i da na njoj ustraje.

Međutim, dok su se odvijale prve konzultacije o ponovnom ujedinjavanju jasenovačke komemoracije, stigla je vijest da je Katolička crkva u Koruškoj zabranila misu na komemoraciji u Bleiburgu. Više je ministara kritiziralo tu odluku, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković je izjavio kako je “Jugoslavenska armija na Bleiburškom polju u svibnju 1945. godine ubijala žene, djecu i nedužne hrvatske vojnike”.

Ove su izjave, pogotovo Jandrokovićeva, kao drugog čovjeka u državi, pokazale svu dubinu problema. Ne može se Jasenovac komemorirati izdvojeno, izvan konteksta Drugog svjetskog rata, kao što se izdvojeno ne može komemorirati ni Bleiburg. Jasenovac i Bleiburg dio su jedinstvenog povijesnog kompleksa.

Jandrokovićeva je izjava jednostavno - laž. Ona je samo ponavljanje proustaške propagande o onome što se dogodilo na Bleiburgu i Križnom putu u svibnju 1945. godine. Najmanji je problem što na Bleiburškom polju nije stradao gotovo nitko, nego su ljudi ubijani kasnije, nakon zarobljavanja. Mnogo je veća laž da su ubijane žene i djeca, jer djeca nisu ubijana, a u pravilu ni žene, nego su puštani kućama. Još je gora opaska o “hrvatskim vojnicima” - to nisu bili “hrvatski vojnici”, već ustaško-domobranska vojska, odnosno - kako se onda službeno zvala - to je bio HOS ili Hrvatske oružane snage kao vojska NDH. Neka Jandroković još jednom pogleda što piše u Ustavu na koji se zakleo kad je preuzimao visoku dužnost.

Najgora od svega je formulacija “nedužni hrvatski vojnici”. Naime, ni proustaška emigracija, ni desna hrvatska politička scena, a ni revizionistička historiografija nisu se nikad zapitali, kao što je to prije više od 20 godina učinio Ivan Lovrenović - “nitko nije postavio ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje - pitanje uzroka! Kako i zašto se dogodilo? Tko je i čime doveo te ljude na polje kod Bleiburga, tko je doveo do toga da su svi ti ljudi, taj ‘cvijet i snaga naroda’ - neki manje, neki više krivi, neki potpuno nevini i naivni – postali taoci i bili dovedeni na Bleiburg”... da se “nađu u takvoj strašnoj situaciji... k vragu, pa valjda je svemu tomu prethodila neka i nekakva politika, državna i nacionalna, i neki ljudi koji su je kreirali i vodili”. Nitko se, naravno, nije ni osvrnuo niti na riječi Stanka Lasića, neposrednog očevica povlačenja prema Austriji, koji je govorio o “ustaškom ludilu tih dana”. Naposljetku su se uzroci i posljedice Bleiburga svodile vrlo površno i shematski kao mržnju na hrvatstvo, što nije točno.

Bleiburg i Križni put samo su dio “obračuna s narodnim neprijateljem” koje su nove jugoslavenske vlasti provele od jeseni 1944. do ljeta 1945. godine (u nekoj mjeri i kasnije) na čitavom teritoriju, od Makedonije do Slovenije.

Baš u danima kad su se u sjeverozapadnoj Sloveniji odigravale najteže bitke, u dolini Sutjeske, tamo gdje su dvije godine ranije partizani vodili jednu od svojih najtežih bitaka, oko 3000 - 3500 četnika Draže Mihailovića našlo se u partizanskom obruču. Partizanski su ih avioni danima bombardirali, a partizanski su komandanti isticali kako sada valja “pokazati četnicima kako je nama bilo”. Izginula je većina četnika, manji je dio zarobljen, od kojih su neki strijeljani, a neki nisu. Mihailović je s nekoliko stotina četnika uspio pobjeći, ali je i većina njih ubrzo ili bila ubijena ili zarobljena.

Na Bleiburgu i kasnije na Križnom putu stradao je jedan broj nevinih koji nisu trebali stradati - za mnogo njih, ako su i bili nešto krivi, smrt je bila vjerojatno prestroga kazna. Međutim, stradao je i priličan broj onih koji su zaslužili najteže kazne, poput jasenovačkih koljača Miroslava Filipovića-Majstorovića, Ivice Matkovića, Josipa Mataije, Tihomira Kordića, Marka Pavlovića, Marije Buždon-Slomić, Mirka Slišković-Slomića, Dragutina Pudića - Paralize, Ante Zrinušića, Josipa Šantića i mnogih drugih.

Često revizionistički (ili proustaški) krugovi govore o “presumpciji nevinosti” (o, kako to učeno zvuči!). Pa i Mussolini je smaknut bez suđenja, ali će se danas malo tko usuditi reći da je nevin. Do suda nije došao ni Hitler. Hoćemo li tvrditi da nije zločinac? Ni Slobodan Milošević nije doživio sudsku presudu.

Revizionistički (ili proustaški) krugovi tvrde kako oni koji su bili suđeni u Zagrebu nisu imali pošteno suđenje, kako su to bili “montirani procesi”. Prvo, oni ne razumiju kako se pravna znanost posljednjih desetljeća razvijala, jer ni osuđeni na Nürnberškom procesu 1946. nisu imali pravo na žalbu. Drugo, najveći dio dokaza koji su zločince teretili na zagrebačkim suđenjima neoborivi su i nisu nikakav proizvod komunističke propagande. Uostalom, tko je kriv za Jasenovac, za koji nadbiskup Stepinac kaže da je “sramotna ljaga za NDH” (te traži “izvođenje pred sud krvnika koji su najveća nesreća Hrvatske”), ako nisu spomenuti jasenovački koljači?

Vratimo se na zamišljenu ovogodišnju jasenovačku komemoraciju: moralno je nepodnošljivo (jer je neiskreno), a politički nakazno da netko jednoga dana komemorira žrtve u Jasenovcu, a koji tjedan kasnije da na Bleiburgu spominje “nevine hrvatske vojnike”, a da se zapravo radi o onima koji su ubijali u Jasenovcu.

S jedne strane, volio bih da zajedničke komemoracije bude, ali s druge, mislim da je ne može biti. Ona se ne radi kako bi bila teatarska predstava za međunarodnu javnost ili kao politički bodovi pred izbore. Možda bi se i te ideološke i političke nesuglasice mogle donekle izgladiti, ali je moralni jaz u ovom trenutku nepremostiv.

Izdvajamo