KOMENTAR

ZA JUTARNJI PIŠE VILIM RIBIĆ Za nacionalno umiranje Milanović i Plenković nude aspirine

    AUTOR:
    • Vilim Ribić

  • OBJAVLJENO:
  • 17.08.2016. u 23:22

HANZA MEDIA

Potaknut debatom Milanović - Plenković, primjećujem da hrvatska politika i javnost nisu u stanju fokusirati svoje najvažnije probleme, prepoznati razmjere katastrofe i pronaći rješenja. Nekoliko je sudbinskih pitanja o kojima se ne komunicira na pravi način u predizborno vrijeme, kada je to ne samo demokratski nego i nacionalni imperativ.

Prvenstveno mislim na masovno iseljavanje kvalificiranih ljudi i demografsku depresiju. Međutim, ta dva problema nemaju tretman središnjeg mjesta u javnoj diskusiji, uzbune i mobilizacije u zemlji i izvan nje. Naprotiv, Milanović je u TV debati problem umanjivao, a obojica su protiv nacionalnog umiranja nudili aspirine. Gospodarski kolaps (nezaposlenost, niske plaće, stanje na selu, gubitak dva godišnja BDP-a u jednom desetljeću…) uzrok je obiju katastrofa, no unatoč tome obojica nude istu paradigmu ekonomske politike diktiranu iz Europske komisije putem europskog semestra, a koju odbacuje sve više samosvojnih zemalja u Europi. Primjerice, uspješna Češka vidi maastrichtska ograničavanja deficita kao blokadu svoga rasta i brzog sustizanja standarda bogatih zapadnih zemalja. Rumunjska povećava državne plaće radi rasta potražnje. Poljska i Mađarska oporezuju banke i ukidaju drugi stup. Švedska, Danska i Češka odbijaju uvođenje eura i gubitak monetarne suverenosti.

Kriza je mnoge opametila, ali ne i politiku dviju vodećih hrvatskih stranaka. One se natječu u tome tko će revnije zastupati stare eurokratske recepte. Stavlja nas to u poziciju provincije, ovisne zemlje bez identiteta, u kojoj postoji strah od vlastitih misli i rješenja, više nego od uvezenih.

Stanje u EU nije domaća tema, ono se ne problematizira unatoč sedmogodišnjoj kontinentalnoj što depresiji, što stagnaciji, unatoč jačanju ekstremizma i disolucijskih procesa, krizi eura i eurozone... Kao da se to sve Hrvatsku ne tiče, kao da sami ne trpimo posljedice briselskih zabluda rezanja i stezanja u krizno vrijeme kada pothlađena ekonomija traži suprotno. Kao da nam ne treba odgovor gdje i s kime će se Hrvatska pozicionirati u alternativnim scenarijima europske budućnosti. S obzirom na to da je ekonomske neoliberalne diktate iz Bruxellesa Milanović (odnedavno i socijaldemokrat) slijepo slijedio, toliko uvjereno da je vrijeđao vlastite građane kada su se politici rezanja, iz svojih očaja, odupirali, a Orešković i Marić prihvatili istu manje-više copy paste politiku, jasno je zašto za SDP i HDZ to nije tema. Da je umočenost hrvatske političke klase u briselske zablude toliko duboka vidi se i po Plenkoviću koji o stanju u EU govori bez i jedne kritičke opservacije, kao da se dokazuje pred diplomatskim korom, a ne pred građanima zemlje koji kardinalne promašaje te politike trpe već skoro jedno desetljeće.

S obzirom na to da imamo novi egzodus i gubitak na narodnoj supstanci, daleko veći nego onaj u socijalizmu, nije li vrijeme da Hrvatska postavi pitanje kako EU misli pomoći zaustavljanju izvoza naših dragulja, izbrušenih u hrvatskom obrazovnom sustavu, a financiranih u siromašnoj zemlji na korist bogatih zemalja. Alternativa nije izlazak iz EU, ali jeste neulazak u eurozonu, vraćanje fiskalnog i monetarnog suvereniteta i stvaranje savezništva zemalja slične sudbine unutar sve egoističnije i nestabilnije Europe.

Upozoravanje na vanjske uzroke naših nevolja nikako ne znači da ne postoje i domaći. Međutim, rješavanje potonjih europska politika radikalno je otežala, umjesto da je olakšala. U mazohističkom bavljenju naših reformističkih trubača isključivo našim grijesima ima, naravno, dio istine. Međutim, ti su grijesi stvoreni u ambijentu sveeuropskog poticanja zaduživanja i bankarske pohlepe koju je uvođenje eura oslobodilo. I u tom bordelu grijeh je podijeljen. Nije samo naš. Zbog toga je pogrešno to promatrati kao moralno pitanje, a pogotovo kada za taj grijeh samo jedni plaćaju i kada je, kao što reče Stieglitz, navodno spašavanje zaduženih zemalja bilo zapravo spašavanje njemačkih i francuskih banaka na štetu ekonomskog rasta cijelog kontinenta.

Ključni akteri javnoga života, uslijed inercije vlastitih uvjerenja, nisu problem podigli iznad kruga međusobnog optuživanja u zemlji. Utoliko je nacionalni interes oslabiti stranački duopol i otvoriti prostor za nove ideje jer su problemi daleko veći nego što ih stanje duha u dvjema velikim strankama može apsorbirati. Utoliko odluka HRT-a da ugosti samo dvojicu nije bila produktivna. Profitirao je HRT, ali ne i demokratski život pa su birači uskraćeni za pitanja i odgovore o kojima ovisi ne samo njihova individualna nego i nacionalna egzistencija.

Štoviše, biračima se neznanje prodavalo kao znanje. Primjerice, Milanović, koji je duboko vjerovao u europska neoliberalna rješenja, sada, nakon što je doživio ukazanje i preobratio se u socijaldemokrata, napao je HDZ zbog njemačkog IFO instituta jer je taj navodno pronositelj neoliberalne ideologije. Milanoviću u SDP-u nitko nije objasnio da je njemački IFO institut zagovornik ordoliberalne doktrine, koji zagovara socijalno tržišno gospodarstvo, socijalnu državu i socijalni dijalog više nego Milanović.

Nadalje, on ne zna da je porez na nekretnine, kojem se odupire, posljedica socijaldemokratske politike, koja potiče rad i aktivnost, a penalizira život od rente i imovine. Milanović ne zna niti da devalvacija i deprecijacija nisu omiljene neoliberalne teme. Obrnuto.

Natjecanje obojice oko visine poreznog rasterećenja također upućuje na nastavak neoliberalne politike, uslijed čega je mogući ishod rasterećenje građana od niza socijalnih prava i porasta plaća. Osim toga, obojica ne znaju da porezno rasterećenje ne potiče investicije u vrijeme kada se poduzetnici razdužuju, nego investicije u takvo vrijeme potiče samo zdrava potražnja.

Izostanak promjene ekonomske paradigme, jačanje potražnje i povećanje plaća i socijalnih prava nisu spomenuti, iako su daljnji rast i zaustavljanje iseljavanja ljudi nemogući bez toga, na što nas sve češće upućuju i domaći poduzetnici.

Izdvajamo