Za koju se funkciju, zapravo, natječe Miroslav Škoro? To pitanje se nameće nakon što je proklamirani predsjednički kandidat svoj prvi opsežniji kandidacijski intervju uživo obavio gostujući u televizijskoj emisiji ultradesnog voditelja Velimira Bujanca, te pritom poprilično izravno poručio da bi bio spreman zabraniti Samostalnu srpsku demokratsku stranku Milorada Pupovca.
Stavimo li na stranu dvojbe o ustavnopravnosti takvog obećanja, već sam odabir “Bujice” kao prve stanice u izlasku iz komunikacijske Facebook karantene pravi je putokaz smjera u kojem Škorina kandidatura ide. Marketingaši bi rekli - medij je poruka. Ciljana publika za tu poruku očito su birači krajnje desnice, skupina kojoj svaka najava izbacivanja Milorada Pupovca iz vladajuće koalicije i političkog (a možda i društvenog) života predstavlja milozvučni pjev. Ipak, koliko je takvih? Europski izbori ponudili su poprilično mjerljiv odgovor na to pitanje. Na izborima gdje su očito imali dobru kampanju, jak nastup i demotiviranu konkurenciju, stranke desnije od HDZ-a osvojile su ukupno 15-ak posto glasova.
Tu je još i Most, čiji je trenutni ideološki profil teško definirati, no čiji su čelnici u pravilu imali sasvim uzorne odnose s aktualnom predsjednicom i koji će vjerojatno imati svog kandidata. S njihovim biračima, Škoro je na dvadesetak posto. Je li to dovoljno za drugi krug? Iskustva prethodnih predsjedničkih izbora su dosta poučna.
Najniži postotak s kojim je kandidat ušao u drugi krug je na izborima 2009. imao Milan Bandić - samo 14,84 posto - no tada je desni birački blok bio razbijen na četiri podjednako jaka kandidata. Na prošlim izborima 2014. godine Milan Kujundžić - kao kandidat desniji od HDZ-ove Kolinde Grabar-Kitarović - dobio je 6,3 posto, dok je za ulazak u drugi krug trebalo 37,2 posto. Kao nestranački kandidat najbliže ulasku u drugi krug približio se Boris Mikšić 2005. s 17,79 posto, no on je nastupao s relativno centrističke pozicije.
Koncept s kojim nastupa Škoro, da aktualnu predsjednicu pokušava srušiti zauzimajući krajnje dijelove istog političkog pola, presedan je u našoj demokratskoj povijesti. Dosadašnje iskustvo ne sugerira da je tako nešto moguće, već upravo suprotno - da predsjedničke izbore osvaja onaj koji, uz svoju biračku jezgru, privuče i animira što veći broj neopredijeljenih birača centra.
Kolinda Grabar-Kitarović uspjela je to prije pet godina u borbi protiv Ive Josipovića. I ona je tada gostovala u Bujančevoj emisiji, dijelom prihvatila retoriku Karamarkova HDZ-a, ali uvijek dozirano, održavajući primarni imidž obrazovane diplomatkinje, svjetske žene i međunarodne relevantne političarke - koji je bio namijenjen da privuče glasače iz kruga bitno šireg od HDZ-a i desnice. Objavom svoje kandidature Škoro je postigao uspjeh. U relativno kratkom vremenu stigao je do 18 posto podrške.
Ipak, nastupi koji ga trajno formatiraju kao kandidata krajnje desnice ozbiljno nagrizaju njegov potencijal da privuče glasove izvan tog kruga. A bez tih glasova teško će do cilja. Ako je cilj ured na Pantovčaku... Kako je teško vjerovati da Škoro i stratezi njegove kampanje ne uviđaju kako se s pozicija krajnje desnice ne osvajaju predsjednički izbori, sasvim je moguće da to i nije smisao njegove kampanje. Što ako je to samo prvi korak u zauzimanju pozicije predvodnika alt-right desnice za parlamentarne izbore?
Strategija bi imala znatno više smisla. Teme poput zabrane SDSS-a, zastupanja “suverenističkih” politika i promoviranja referendumske demokracije idealne su za konsolidaciju tog biračkog tijela, a dobiju li kroz predsjedničke izbore 20-ak posto podrške, bila bi to nova izborna verifikacija takvih ideja i jak impetus za nastup radikalne desnice na parlamentarnim izborima.
Tih dvadeset posto podrške tada bi se moglo pretvoriti u 15 do 20 mandata (Most je 2015. s 13 posto dobio 19 mandata), što bi ujedinjenu desnicu činilo trećom najjačom snagom u parlamentu. Želi li do vlasti, Plenkovićev centristički HDZ tada bi bio bi prisiljen koalirati s njima ili s SDP-om. U političkom smislu, bio bi to šah-mat. Teško je zaključiti ima li Škoro takav masterplan na pameti, no potezi koje povlači, teme koje otvara i riječi koje izgovara neće ga odvesti na Pantovčak. Je li toga svjestan? Jedan popularni hrvatski pjevač zabavne glazbe zapjevušio bi: “Ej, ne vjeruje srce pameti...”