Činjenica da se Slobodan Praljak otrovao u sudnici Haaškog suda, uz političke implikacije, na samom kraju rada Tribunala, veliki je sigurnosni propust. Ovaj čin imat će nesumnjivo niz implikacija, među ostalim i sigurnosnih, ali će se zasigurno morati postaviti i pitanje nečije odgovornosti. Svi koji su ikada ušli u zgradu Haaškog suda, bilo kao osoblje, stranke, optuženici, svjedoci, novinari ili publika, bili su temeljito pregledavani prilikom svakog ulaska. Ista pravila važila su i za pritvorsku jedinicu. Osoblje osiguranja bilo je multinacionalno, a na mjere osiguranja, kao i na sam Haaški sud, potrošeni su milijuni dolara.
Kako je mogao unijeti otrov u sudnicu?
Brojna su pitanja na koja nakon čina Slobodana Praljka istraga treba dati odgovor. Kako je optuženik mogao unijeti otrov u sudnicu unatoč brojnim sigurnosnim pregledima? Morat će se utvrditi kako je general Praljak iznio otrov iz pritvora. Je li osiguranje to moralo znati i imalo načina da dozna što bi se moglo dogoditi prilikom izricanja presude? Je li se tijekom opservacija nadležnih službi nad pritvorenikom moglo primijetiti da bi se takvo što moglo dogoditi? Hitno bi trebalo formirati skupinu neovisnih stručnjaka koji bi trebali provesti istragu kako se ovakav čin u sudnici Haaškog suda mogao dogoditi i je li se mogao spriječiti. Sve su to legitimna pitanja.
Tko će odgovarati?
Odgovornost za ovakav sigurnosni propust je neupitna. U činjenici da je izricanje presude šestorici Hrvata bila posljednja presuda za kraj rada Haaškog suda može objasniti da je i službi osiguranja popustila pozornost i da su to doživjeli kao posljednji rutinski posao. Ako je pak netko od haaških stražara u tome sudjelovao ili omogućio, skandal je još veći. U svakom slučaju, za smrt generala Praljka netko bi morao odgovarati.