Amerikanci imaju termin za takve, zovu ih Doomsday Preppers, i uglavnom je riječ o ozbiljnim frikovima. To je ekipa koja gradi podzemne tunele ispod kuća u strahu od atomske bombe, radioamateri koji iz podruma traže izvanzemaljski signal ili hipiji koji se grupno odsele u pustinju pa tamo uzgajaju vlastitu hranu i napušavaju se iz bongova. Svejedno je vjeruju li u babu Vangu, solarne baklje ili zlu robotsku rasu iz Alfe Centauri. Vični su nindža vještinama i jurišnim puškama.
I dok sve mi ostale curice pred uraganima bježimo pod stolove, zabijamo daske po prozorima i zovemo banku da nam potopljeni automobil otpišu kao repromaterijal, takve Njuške pred tsunami izlaze na surf-daskama. Naoružani do zuba, ulicama patroliraju u kanuu. I doista postoje, inače ne bi policija na Floridi upozoravala ljude da ne pucaju na uragan jer ga tako neće otjerati.
Prošle subote sjeo sam sa suprugom i kćerkom u park i Preppersi mi se ne motaju bez razloga po glavi jer promatramo druge roditelje kako se igraju s djecom. Mladi par s druge strane ceste, na primjer.
Neispavani, blijedi i mršavi, očito su novopečeni roditelji, jer pričaju ispod glasa i nervozno se trzaju preko ramena na svaki šum. Beba im je konačno zaspala i pustit će krv svakom tko se približi.
Ili neiskusni tatek na igralištu s druge strane. Sinu u ruke gura veliki sladoled u kornetu i nada se da ovaj neće uprljati tek kupljenu majicu. Snagu tornada spoznat će kod kuće kad ga se dočepa žena. Ili naivna baka na livadi koja priča na mobitel, a njena dva unuka u usta rukama za to vrijeme trpaju zemlju i travu kao da sutra ne postoji.
Na svakom koraku katastrofa u nastajanju.
Smijuljim se jer i sâm sam isto prošao u posljednje 4 godine, još otkako je supruga iz bolnice kući dovela kćerku. Malena je život možda i započela kao obična ciklona, ali ubrzo se pretvorila u uragan najviše kategorije i živote nam pretvorila u St. Martin. Odavno sam naučio - za smak svijeta se možda i možeš pripremiti, ali od naše male privatne Irme spasa nema. A onda u parku, odjednom, oblak se nadvio nad livadu, žamor je utihnuo, a u ulicu je ušetao najspremniji i najtvrdokorniji otac kojeg sam ikad vidio. Psi podvijaju repove, očevi skreću pogled od srama, majke sa zebnjom sklanjaju djecu, vlasnik kvartovske pekarnice žurno zatvara škure na izlogu.
Čovjek je Supertata, onaj što sa surf-daskom prkosi dječjim uraganima, ultimativni Baby Prepper i čitav je život trenirao za ovaj trenutak.
Da ga opišem: odjeven je u jedan od onih vojničkih prsluka bez rukava s najmanje 20 džepova, iz kojih vire bočica s mlijekom, toplomjer i vlažne maramice. Par suhih čarapa i krema za sunčanje. Dude varalice i kompas, a zakleo bih se da sam vidio i imbus ključeve. Preko prsluka okačio je nosilicu u kojoj je njegov mali uragan, kćerkica od kakvih 15 mjeseci, na nogama vodonepropusne cargo hlače i “pogodne-za-sve-terene” čizmocipele. Na leđima mu ruksak i ne bi me čudilo da je unutra HGSS-ov dron za izviđanje iz zraka. U rukama vrti pametni telefon s navigacijom i flat rate internetom, za slučaj da majka koja s njima šeće poželi šibati fotografije na jednu od 75 postojećih društvenih mreža s heštegovima #myprecious #prvašetnja #maminasrecica ili #lavitaebella.
Izgleda mi kao da danju s lakoćom odrađuje duplu šihtu u uredu, punicu i pedijatra, a noću sterilizira dude i podgrijava Aptamil. Takve poput njega temperatura ne može iznenaditi, a priđe li mu neki vrtićki klipan i krene zašprehavati malu, s ranca mu visi mačeta. Prvo siječe, a onda pita za ime.
Spremam ga se tražiti autogram i savjet, ali zaustavlja me žena.
- Ne sramoti se, kakav Supertata, ovaj izgleda kao da se ljetos onesvijestio kad je stao na ježa jer ne podnosi krv, kaže mi, a jedini heroj ovdje njegova je žena jer treba hrabrosti da u javnost izađeš s tipom u ovako ružnom vojničkom prsluku. A ovo nije mačeta nego švicarski nož.
Takvi smo izgleda mi muškarci, kad je u pitanju veličina, vidimo mačetu umjesto nožića.
A čisto da potvrdi tko je u pravu, tip iz ruksaka izvadi nektarinu. Nožić mu je trebao - samo da ju oguli!