Nedavni napad desetak muškaraca s maskama na goste kafića u kojem su gledali utakmicu Crvene zvezde u Uzdolju kao i napadi u Đevrskama ili Supetru samo su posljednji u nizu sličnih i slično motiviranih. Ovog su ljeta učestali napadi na druge i drugačije, prvenstveno na Srbe, ali i turiste drugačije boje kože. Ali ne prolaze dobro ni Hrvati ako pripadaju LGTBQ zajednici, ako su žene ili se usude glasno izražavati drugačija politička uvjerenja.
Reakcije vlasti su mlake, formalne osude. Predsjednica o napadu u Uzdolju nije našla shodno za reći ništa pametnije osim da će komentirati nakon što vidi izvještaj policije! Premijer tvrdi kako napadi nisu odraz društvene klime nego izolirani slučajevi. Ako su takvi slučajevi i izolirani, puno ih je. I to ne samo zbog učestalosti koja bode oči, nego upravo zbog sramotne šutnje i relativiziranja, odnosno izostanka primjerenog reagiranja svih razina vlasti. Naime, vlast stvara povoljne okolnosti za šovinističko nasilje čim oštro i ozbiljno ne osuđuje počinitelje, policija čim ih ne hapsi ako baš ne mora, a sudovi ih sude - ako uopće - kao prekršaje reda i mira, možda izazivanje nereda, a rijetko tko za nasilje iz mržnje. Društvo pak potiče nasilje time što trpi i - šuti.
Kako okolnosti, odnosno ovako otvoreno toleriranje nasilja, utječu na ljudsko ponašanje, podsjetit će nas stanfordski zatvorski eksperiment, jedan od temeljnih psiho-socijalnih eksperimenata proveden 1971. godine. Proveo ga je profesor psihologije Philip Zimbardo. Grupu studenata dobrovoljaca podijelio je na čuvare i zatvorenike i smjestio ih u “zatvor”, zapravo podrumske prostorije fakultetske zgrade. Eksperiment koji je trebao trajati dva tjedna dana prekinut je šestog dana i to zato što su se “čuvari” previše uživjeli u svoje uloge i počeli se ponašati okrutno i sadistički prema “zatvorenicima”. Film “Eksperiment” iz 2010. s Adrienom Brodyjem koji se temelji na ovome događaju, izvrsno dramatizira situaciju. Uz Milgramov eksperiment iz 1961. koji svjedoči o poslušnosti autoritetu (sudionicima se naređuje da daju električne šokove strancima), Stanfordski eksperiment se smatra klasičnim i relevantnim za sve društvene znanosti i ima brojne primjene, od psihotestova do udžbenika.
Zimbardov zaključak da “obični studenti mogu činiti strašne stvari” odnosno za što su sve ljudi sposobni kada nemaju odgovornost pokazao se dalekosežnim.
Međutim, časopis American Psychologist nedavno je pokušao osporiti ovaj eksperiment. Thibault Le Texier je godinama proučavao dokumentaciju, videosnimke, razgovarao sa sudionicima i ustvrdio da je eksperiment bio namješten. Naime, reakcije sudionika nisu bile spontane već uvjetovane željom da eksperiment uspije. Ukratko, autor ga svodi na studentsko ulizivanje profesoru. Phillip Zimbardo kojemu je danas 86 godina to osporava iako je još ranije izjavio da je kao istraživač možda bio previše pristran. No i dalje brani zaključak kao valjan pa kaže da je eksperiment upozorenje “na ono što se može dogoditi bilo kome od nas ako podcijenimo do koje mjere socijalne uloge i vanjski pritisci mogu utjecati na naše akcije”.
Zaključak jest neugodan pa nije čudo da ga žele osporiti.
No događaji iz stvarnog života kao da govore u prilog Zimbardu. Goran Jelisić, pristojan mladić iz Bijeljine, stjecajem okolnosti u ratu u BiH postaje čuvar u logora Luka u Brčkom. Tamo muči i ubija zatvorenike. Na međunarodnom sudu u Haagu osuđen je na 40 godina zatvora. Zloupotreba položaja američkih čuvara u zatvoru Abu Ghraib u Iraku je sličan primjer (o kojem je sam Zimbardo svjedočio pred američkim kongresom) o ponašanju u promijenjenim okolnostima. U temelju promjene su posjedovanje moći i psihološko stanje odnosno uvjerenje da za zločin neće odgovarati.
Ova ubojstva i mučenja su dogodila u tijekom rata u logoru i zatvoru. Ali nije potrebno ići tako daleko. U primjerima nasilnog ponašanja u svakodnevici, počinitelji ne moraju dobiti izravno naređenje za napade. Napadači su međutim uvjereni da se ponašaju - ako ne ispravno i legalno - a ono barem društveno poželjno. To uvjerenje proizlazi iz interpretiranja ponašanje vrhuške vlasti i institucija moći u koju danas ovdje spada i Crkva. Iz njihovih je reakcija očigledno da su ih ispravno interpretirali.
U tom smislu hrvatski eksperiment, kreiranje etnički čistog društva, nije samo politički, već i širi psiho-socijalni. Kako to nije sasvim uspješno provedeno, ista se politika nastavlja u prvom redu zastrašivanjem, prijetnjama i nasiljem, omalovažavanjem napada, vrijeđanjem, uskraćivanjem prava i naravno, možda prvenstveno nečinjenjem - repertoar je velik. Da je eskalacija nasilja, prvenstveno prema srpskoj manjini, proporcionalna s prešutnim odobravanjem, zaključak je koji se sam nameće. A o opasnosti ili pak normalnosti ovakve situacije građanima preostaje da prosuđuju sami.