Ne više od tjedan dana godišnje u Hrvatskoj se razgovara o raku, od kojeg dnevno umire četrdesetak osoba. Sve ostale dane živimo 'po starom', a to znači da pušimo više 'od Turčina', alkohol je društveno prihvatljiva zabava, poziv na probir ranog otkrivanja raka uglavnom ostaje nepročitan... Tu i tamo već oboljeli od zloćudne bolesti ili poneka udruga oglasi se traženjem da se neki skupi lijek stavi na listu HZZO-a i to bi bilo sve u vezi s 'hrvatskom borbom protiv raka' pa ne čudi da smo u samom vrhu po umrlima u Europi, i to upravo od najteže lječivih karcinoma.
Riječju, mnogo bi toga trebalo učiniti, a ne čini se, da rak bude manje učestao i manje smrtonosan. Zasad sve uglavnom ostaje mrtvo slovo na papiru pa ne treba čuditi što smo, rekli bi znalci, onkološki zapuštena zemlja u kojoj se za neučinkovito liječenje troši mnogo, a za prevenciju malo, što nas je prikovalo na drugo mjesto ljestvice smrtnosti od raka u Europi, odmah iza Mađarske.
Nerijetko se spominje nepostojanje nacionalnog programa borbe protiv raka i manjak kuna u zdravstvenoj blagajni kao glavne prepreke za sprečavanje raka i dulji život s tom teškom bolešću. Istina je mnogo jednostavnija i traži tek malo više 'kopiranja' onih koji su toplu vodu otkrili odavno.
No za konkretne poteze ipak je potrebno više hrabrosti od one koju godinama pokazuje ne samo zdravstvena, već i ukupna politička vlast u Hrvatskoj. Primjerice, rak pluća i bronha ne pada s prvog mjesta smrtnosti muškaraca, a i žene plaćaju preveliku cijenu te ovisnosti. Dokazano, zabrana pušenja u javnim prostorima, uključujući i kafiće, smanjuje broj pušača, potrošnju cigareta, a potom i smrtnost od raka pluća i bronha.
Svaki pokušaj da se isto dogodi u Hrvatskoj padne pod naletom kuknjave vlasnika kafića koji krenu plakati nad svojom teškom sudbinom i male zarade koju bi nepušenje dotuklo.
To što hrvatske građane 'dotuče' rak, kako one koji puše tako i nepušače u oblaku pušačkog dima, čini se da je manje važno od ugostiteljske blagajne premda za nju objektivno ne treba strahovati, što dokazuju puni kafići u zemljama u kojima je odavno na djelu upravo takva zabrana.
U Hrvatskoj također nisu zaživjele ni druge vrste prevencije kako se očekivalo pa ni tri programa probira, i to za rak dojke, vrata maternice i debelog crijeva. Nemaju dovoljan odaziv građana koji bi spustio smrtnost zbog ranog otkrivanja i uspješnijeg liječenja. Nadležni očito nisu našli stimulativne mjere kojima bi potaknuli Hrvate da se više brinu o svojem zdravlju pa ne treba čuditi da većina i u 21. stoljeću dolazi k liječniku kad već ni najbolji onkolozi i lijekovi ne mogu promijeniti ishod.
Doda li se neučinkovitoj prevenciji i činjenica da bolnice i dalje 'svaštare', što znači da sustav nije prepoznao centre izvrsnosti za liječenje pojedinih vrsta raka, odnosno da se nitko ne usudi 'reći bobu bob, a popu pop', ne treba čuditi da je karcinom rak rana hrvatskog zdravstva.
Gase se samo požari, i to novim skupim lijekovima na listi HZZO-a, što je nedostatno za smanjenje broja oboljelih od najteže lječivih zloćudnih bolesti, a ni u smanjenje smrtnosti.