Biti odrastao za mene ne znači proći određene godine. Upoznala sam mnogo ljudi starijih od mene koji, na žalost ili na sreću, još nisu odrasli. Internet ih je pun u posljednje vrijeme. Koliko god nam internet omogućava da naučimo nešto novo, bilo osnovno znanje ili nešto duhovno, isto tako nekima omogućava da i dalje budu djetinjasti.
Kad sam bila klinka, bila sam djetinjasta na onaj loš način. Laži i tračevi su činili većinu mojih prijatelja. Sve drame su bile uvećane 1000 posto i negativne stvari su bile dio svakodnevnog života. Vrijeđanje i svađanje i maltretiranje bilo je nešto normalno. Štoviše, tko je to najviše radio, bio je najzreliji jer moraš biti pametan da bi bio zao. Iako sam odgojena u obitelji gdje je tolerancija bila nužna za preživljavanje, oko mene su ljudi živjeli suprotno. Ništa se nije toleriralo i sve izvan bilo kakve norme bilo je odbačeno i neshvaćeno. Možete to odbacivanje i neshvaćanje primiti kao strijelu u srce, misleći da nešto nije u redu s vama, ili možete biti ponosni na to i nastaviti dalje. I to je razlika između odrasle osobe i one koja još nije odrasla. Naporno je stalno biti kritiziran i neshvaćen jer nekako uvijek misliš da će prestati ako budeš normalan, ali tek poslije shvatiš da se to nikada neće promijeniti i da zloba, kao i uklapanje u društvo, uopće ne čine odrastanje. Razumijevanje, tolerancija i dobrota čine odraslu osobu jer samo iz toga osoba može razviti mudrost koja će ju kasnije činiti dobrom osobom. Bliži nam se dan protiv nasilja u školama i iako je Valentinovo za nekoliko dana, ovo je priča o drugačijoj ljubavi. Onoj koju imaš prema sebi.
Djeca koja proživljavaju maltretiranje i nasilje su djeca koja će brzo odrasti. Treba imati snage nositi se svakodnevno s takvim kritikama i ostati priseban u tim najosjetljivijim godinama. Djeca koju maltretiraju njihovi vršnjaci uglavnom odrastu u najdivnije ljude i ta snaga koju imaju da to sve podnesu samo raste i raste i raste.
Tate odgajaju sinove da budu macho, snažni, čvrsti, ali odgoje samo nezadovoljne debile koji misle da je snaga u njihovim riječima i šakama. Mame odgajaju kćeri da budu dobre i pristojne, a na kraju one odluče biti sasvim suprotno. Oni roditelji koji, pak, odgajaju djecu dobrim djelima, a ne riječima, uglavnom imaju žrtve nasilja. Mnogi od njih skrivaju tu patnju, emocionalne ucjene i tjelesne rane, ne želeći roditeljima pokazati da su slabi, “luzeri”. Međutim, uopće nisu slabi, niti su luzeri. Oni su najjači od svih. Podnose i fizičko i psihičko i opstaju. Jači su od svih negativnih ljudi oko sebe koji bacaju udarce i uvrede, i kada shvate da riječi i udarci nisu ništa nego ponavljanje papige, krenu sagledati stvari sa strane “neprijatelja”. Što tu osobu čini toliko zlobnom da ima potrebu drugome nanositi bol? Što mu roditelji rade doma? Što tata radi? Kako se ponaša prema njemu? Otkud mu te riječi? Zašto ima pik na mene?
Samo zato što fizički neka djeca nisu jaka, ne znači da se ovi manje inteligencije ne osjećaju ugroženo pred pametnom osobom. To dijete jednom shvati da mu je u biti žao tih nasilnika. U biti, kada mu priđu sa zlobnim komentarom ili krenu fizički napadati, više se ne osjeća kao žrtva, nego shvati da je nasilnik taj koji je žrtva u svemu tome.
I tu krene odrastanje, kada shvatiš da te riječi ne mogu ubiti i da te ta osoba u biti uopće ne želi ubiti, nego na tebi iskaljuje svoje nezadovoljstvo. Kad shvatiš da se u svojoj glavi možeš osloboditi od tih granica koje ti drugi postavljaju, više ti ništa ne može stati na put, osim smrti.
Oslobađajući je osjećaj kad možeš reći “boli me kurac” i zaista je tako. Postane ti smiješno gledati svu tu staru djecu koja trčkaraju oko tebe i govore ti “glup si, ne vrijediš ništa, umri”. Smiješno je jer su to samo slova koja čine riječi.
Nekako ti ih bude žao što su se zarobili u glavi, što nemaju izlaza, što je prekasno za njih. Pa ti postanu i slatki jer su uporni, a ti zaista cijeniš upornost. Šteta što ta upornost ne može pridonijeti ničemu jer je uprta u krivom smjeru. Umjesto da troše energiju kako bi postali bolji i pozitivniji ljudi, oni troše energiju na loše i negativno. I dok trčkaraju ta stara djeca oko tebe kroz život, naučiš hodati ravno i nabaciš im osmijeh jer što drugo možeš pružiti osobi koja ne razumije smisao života i ne osjeća ljubav? Takvi ljudi su najveća prijetnja onima koji nemaju ništa ponuditi od riječi. Osjetiš kako ti um i duša napuštaju tijelo kada shvatiš da je sve u biti sasvim nebitno i da je važno samo ono čemu pridaješ važnost. Voljela bih da sam slušala odraslije od sebe kad sam bila mlada, da su mi pomogli ubrzati proces razumijevanja drugih ljudi, jer bih puno ranije već našla svoje ciljeve i što želim u životu, ali kako god bilo, treba biti zahvalan na svim tim negativnim ljudima u našim životima.
Da njih nema, kako bismo mi znali da je nama dobro? Kako bismo odrasli? Treba biti zahvalan na svemu. Svojim roditeljima, svojim prijateljima, svemu što imaš i svemu što nemaš. Zahvalan ružnim i lijepim riječima, i ljudima koji ti pomažu da shvatiš razlike. Na homoseksualcima, heteroseksualcima i biseksualcima, na Srbima i Hrvatima, na starima i mladima, na dobrom i lošem. Šanse da se rodiš ti, koji sada ovo čitaš, 1 su naspram 400 trilijuna. Ti si čudo! I imaš samo jednu šansu dokazati da si toga vrijedan. Nakon toga nema više ničega, ni raja, ni pakla. Gotovo je, nećeš živjeti zauvijek. Možeš jedino biti najbolja verzija sebe sada, a kad svi budemo na samrti u svom krevetu, sjetit ćemo se najljepših trenutaka. Ako ih imaš puno, nikada nećeš zaista umrijeti. Ako ih nemaš, već si ionako mrtav.