Kako stvari stoje, svi učenici osmog razreda zagrebačke OŠ Matije Gupca koji su bili na nastavi vjeronauka 29. studenog prošle godine morat će dati iskaz sudu i potvrditi da je njihov vjeroučitelj Krešimir Bagarić na tom satu, među ostalim, rekao kako bi Srbima “trebalo nabijati glave na kolce”, a Vesnu Pusić i Stjepana Mesića “strijeljati ili objesiti te baciti u najbližu septičku jamu”.
Nije li već potvrđena autentičnost snimke, zašto će djecu maltretirati svjedočenjem?
Dogodi li se to, djeca će biti žrtve politike “ne bih se štel mešat” odraslih i njihova kolebanja da učine ono što je ispravno. Asistentica jednog učenika, odrasla osoba koja je prisustvovala spornom satu, prvo je izjavila kako “nije bila svjesna” što je vjeroučitelj govorio, da bi tek suočena sa snimkom priznala da je to doista rekao. Članica stručne službe škole koja je razgovarala s djecom (koja su, pak, sva potvrdila autentičnost snimke) navodno nije željela potpisati izvješće o tome, valjda da se ne zamjeri kolegi.
Je li dječje svjedočenje doista nužno?
Kad je riječ o odraslim posrednim i neposrednim svjedocima, njihova je pouzdanost sad dovedena u pitanje. No kad se stvar ogoli, čini se da je jasno kako je vjeroučitelj to doista rekao i da još jedna dječja potvrda neće na to utjecati: odvjetnički manevri i procedure imat će više utjecaja na ishod postupka nego ono što se stvarno dogodilo.
Ali će utjecati na djecu, kojoj je silno neugodno, odvojenoj od grupe, svjedočiti o vjeroučitelju - dakle, autoritetu - i koja se boje mogućih posljedica.