BOARDING PASS

Zašto Austrijanci više slušaju Schönberga nego Rihannu

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 06.08.2018. u 08:00

Ako sugovorniku s njemačkog govornog područja spomenete Wörthersee, gotovo je sigurno da će vam u jednom trenutku spomenuti ime Roy Black. Austrijski pjevač i glumac početkom devedesetih tumačio je, naime, naslovnu ulogu u megapopularnoj seriji Ein Schloß am Wörthersee. Iako je trajala samo tri sezone, do prerane smrti Roya Blacka u kojeg smo sve mi, djevojčice i naše mame, bile pomalo zaljubljene, toliko se urezala u sjećanje Austrijanaca, Nijemaca i Švicaraca da je i danas sinonim nekih jednostavnijih vremena i boljeg života.

Kada je, neki dan, na svadbenoj svečanosti u jednom od nekadašnjih palača pretvorenih u hotele jezera Wörthersee sastav usred noći odsvirao naslovnu pjesmu “Am schönen Wörthersee, am wunderschönen Wörthersee…” svečanim šatorom proželo se oduševljenje. Mladoženja Johannes od dana studija živi u Londonu stoga su njegovi gosti, sastavljeni uglavnom od kolega sa studija na LSE-u ili londonskih ureda u kojima je radio, iz cijelog svijeta.

No, dan kada je Slađanu, Australku srpskog porijekla, učinio svojom suprugom bio je nepogrešivo austrijski, sa snažnim identitetom njegove rodne Koruške. Johannes je s roditeljima i dva brata odrastao na obroncima Klagenfurta, s pogledom na jezero kojem zbog specifične tirkizne boje tepaju da su austrijski Karibi, u idili života u Austriji osamdesetih i devedesetih. Austrijske škole jedne su od najboljih u Europi, austrijski gradići uredni, a sela ljupka i malo je toga što bi moglo narušiti sjećanja na njegovo djetinjstvo ispunjeno igrom na zraku i izlete na jezero. Upravo ti dani povezali su me s Johannesom: kako sam odrastala u Austriji u isto vrijeme kada i on, dijelimo sličice iz djetinjstva i sjećanje na Wörthersee.

Johannesovi i Slađanini gosti iz Engleske, Francuske, Grčke, Indije, Australije i Njemačke prvi put su bili na jezeru Wörthersee i iako ih je iznenadila ljepota krajolika i starih palača naslonjenih na obalu jezera nisu znali da je jedna od najočitijih karakteristika lokacije to što je tvrdoglavo odoljela karakteristikama modernog doba, kao da se novi milenij nikada nije dogodio, niti internet revolucija, niti globalizacija.

Na Wörtherseeu sve je kako je oduvijek bilo - Wienerschnitzel s krumpir salatom za ručak, plovidba brodicama, Apfelstrudel za ispraćaj dana i igra dječice u tradicionalnim nošnjama uz jezero.

Senzibilnost prema tradiciji Austrijancima je urođena, a u posljednje vrijeme potpomognuta je nostalgijom za prošlošću. U modi su ne samo dani našeg djetinjstva nego i vremena o kojima se uči iz povijesnih knjiga i posjeta muzejima. Točno stotinu godina nakon službenog kraja monarhije, najgledaniji TV program je povijesna mini serija o carici Mariji Tereziji, a film o kojem se govori je biografija slikara Egona Schielea.

U modi je ponovno veliki austrijski pisac Stefan Zweig, najvještiji kroničar života Austrijanaca prijelaznog razdoblja između monarhije i republike, predratne histerije i poslijeratnog beznađa. Spotify je, pak, zabilježio da je među mladim Austrijancima klasična glazba Arnolda Schoenberga veći hit od Rihanne, a prije samo nekoliko godina izložba godine u Beču bila je “Austrijska rivijera”, studija o austrijskom zaljubljivanju u Opatiju i Trst, Split i Dubrovnik.

Dakako, brojni kolege aktualnu austrijsku nostalgiju doživljavaju kao razlog za uzbunu i dokaz da je Europu zahvatila epidemija nacionalizma. No, to je površno, senzacionalistički i pogrešno.

“Problem je da ponekad snažan nacionalni identitet može rezultirati nacionalizmom, ali to nije slučaj s Austrijom danas. Interes koji Austrijanci imaju prema prošlosti i vremenu Habsburgovaca nije rezultat horora dvadesetog stoljeća niti želje za povratkom u zlatnu prošlost, već izražavanje kulturnih i povijesnih veza bivšeg habsburškog teritorija s Bečom”, govori mi Franz-Stefan Gady, poznati austrijski novinar i član instituta East-West Institute. Beč, Prag, Zagreb, Budimpešta i Trst intuitivno su povezani, govori Gady, ne samo zbog naslijeđene arhitekture nego i kulturoloških značajki kao što su kultura ispijanja kave koja nas sve povezuje.

“Sve to olakšava ekonomsku razmjenu koja nadilazi jezične granice: austrijske kompanije najveći su investitori na Balkanu i u istočnoj Europi, baš kao što su Raiffeisenbank, Billa i Spar sveprisutni u čitavoj regiji koja je nekoć tvorila monarhiju. U nuždi, Austrijanci osjećaju prirodnu potrebu da prijateljski uskoče, kao što su to činili tijekom Domovinskog rata, a danas kroz lobiranje da se integrira Albaniju, Bosnu, Crnu Goru i Srbiju u Europsku uniju. Gady je uvjeren da Hrvati osjećaju jednaku privrženost Austriji i ja mu ne znam objasniti zašto to u stvarnosti nije slučaj. Ovih dana Austrija je preuzela predsjedavanje Europskom unijom.

Pod sloganom “Europa koja štiti” cilj je usmjeriti se na građane Europske unije, radije nego na globalizaciju i povećati entuzijazam prema ideji Europe i suradnji europskih susjeda. Za Hrvatsku to bi mogla biti nova prilika za svrsishodan razvoj osobnog nacionalnog identiteta, koji velikim dijelom treba tražiti uporište u bogatoj europskoj prošlosti. Jer s pogledom koji je, po navici valjda, usmjeren na mističniji, ali nazadniji i neuredniji Istok, propuštamo pogled na Beč s kojim dijelimo bogatije povijesno nasljedstvo i potencijalno bolju budućnost.

Kolumne i intervjue Ane Muhar možete čitati i na ovoj POVEZNICI.

Izdvajamo