Birajte Vladu koja neće vladati, nego će služiti svome narodu, poručila je hrvatskoj javnosti tadašnja potpredsjednica HDZ-a Ivana Maletić na predizbornom sučeljavanju u rujnu 2016. godine, uz već ofucani traktat o mladima koji neće morati emigrirati u potrazi na boljim životom. Samo dvije i pol godine kasnije ista osoba istoj će toj javnosti objasniti da će i sama emigrirati, a služenje svom narodu suspendirati na barem šest godina radi sinekure na Europskom revizorskom sudu: “To je velik korak u mojoj profesionalnoj karijeri i nastavak rada na onome što me izrazito zanima”. Politički cinici to će područje zanimanja vidjeti prije svega u mjesečnoj plaći od 20.000 eura, što u cijelom mandatu osigurava prihod od otprilike 1,4 milijuna eura - svotu koja bi i ovdašnjeg najsiromašnijega građanina trenutačno statistički elevirala među pripadnike najvišeg imovinskog decila. Nije li takva financijska tranzicija zapravo i najpraktičniji prikaz smisla političkog djelovanja u Republici Hrvatskoj? Ivana Maletić nije njegov rodonačelnik, pa ni posebno istaknuti provoditelj. Uostalom, osobne ambicije legitimne su, pa čak i ako jesu strogo financijske prirode. Ivana Maletić svoje ambicije nije uspjela realizirati u kadrovskoj viziji Andreja Plenkovića, zbog čega nakon kampanje u kojoj je aktivno sudjelovala i nije - kao što se očekivalo - zasjela u jednu od ministarskih fotelja. Kako u Plenkovićevom užem krugu ionako ima dosta kadrova koji pretendiraju na ekonomske resore, a političke akcije Milijana Brkića - ključnog stranačkog saveznika Ivane Maletić - stoje sve lošije, odluka o odlasku na visoku europsku sinekuru ima rezona.
No, koliko rezona zapravo ima odluka Vlade da je za tu visoku sinekuru nominira? Iz nekoliko razloga dugoročne političke posljedice takve odluke mogle bi se pokazati krajnje toksičnima. Kao prvo, s obzirom na to da se ime Ivane Maletić često u političkim kuloarima navodilo kao moguća alternacija Plenkoviću, i ovaj će se kadrovski potez u dijelu javnosti doživjeti kao svojevrsni manevar za eliminaciju potencijalne unutarstranačke oporbe. Problem je što takve makinacije izbljeđuju bilo kakvu diferencijaciju koju Plenković nastoji izgraditi između sebe i svojih prethodnika. Dapače, baš je on osobno, uz Davora Stiera, u mandatu Tomislava Karamarka poslan u Europski parlament, na temelju ideje da će tako biti inertiziran i odstranjen iz domaće politike. Metodologija je očito ostala ista, no koncept korištenja europskih institucija kao naftalina za arhiviranje stranačkih kadrova nikako ne pristaje premijerovoj eurofilnoj fasadi. Drugi, i ozbiljniji, problem jest sam mehanizam karijernog napredovanja koji se vidi u životopisu Ivane Maletić. Kao osoba uzorne stručne biografije, ona je kao nestranački profesionalni birokrat trinaest godina napredovala od pozicije vježbenika sve do pozicije državne tajnice u Ministarstvu financija te zamjenice hrvatskog glavnog pregovarača u procesu pregovora o pristupanju Europskoj uniji. Ipak, nakon što 2012. godine pristupa HDZ-u, u sljedećih sedam godina avansira do pozicije potpredsjednice stranke, eurozastupnice u dva mandata i sada, eto, vjerojatne sutkinje uglednog europskog suda. Uz politički “powerup” jedna nacionalna birokratkinja pretvorena je u paneuropsku birokratkinju, dakako uz korespondirajući napredak u ugledu i financijskim beneficijama. Nema razloga vjerovati da Ivana Maletić nije sposobna obnašati europske funkcije koje su joj povjerene ili da za takve funkcije nije kvalificirana. No, bi li nestranačka birokratkinja iz Ministarstva financija - bez obzira na svoje kvalitete, trud i rad - dobila priliku da bude imenovana na neku unosnu europsku sinekuru, čak i kad je, kao u slučaju revizorskog suda, riječ o stručnoj, nepolitičkoj instituciji? U dubinski politiziranoj državi slučaj Ivane Maletić pokazuje kako se bez obzira na parole i obećanja, temeljni odnosi ne mijenjaju.
Dobra državna službenica ušla je u politiku, pa od svojih pokrovitelja za to bila nagrađena jednom europskom gažom, a njihovim padom s pozicija moći pogurnuta je na drugu, još prestižniju i unosniju. I propast u politici, dakle, više se isplati od uspjeha izvan nje. Treba li jasnijeg objašnjenja zašto sve veći broj građana Europsku uniju vidi kao odnarođeni projekt političkih elita, a na političkoj sceni niče sve veći broj onih koji te sentimente žele kapitalizirati? Oni koji se javno predstavljaju za branu antisistemskim tendencijama i populistima morali bi razmisliti kako da se taj maligni trend preokrene. Evo jedan prijedlog: prestanite članstvo u Europskoj uniji tretirati kao sredstvo ostvarenja vlastitih ambicija....