Danas, s velikim vremenskim odmakom, mogu priznati da smo sve mi cure iz susjedstva pomalo zavidjele Lari. Osim što je sa svojom porculanskom puti i srnećim očima bila vrlo lijepa, Lara je bila ljupka i nježna, finih manira i gracilnih kretnji svojstvenih curama iz visokog društva koje su djetinjstvo provele pod budnim očima guvernanti i baletnih škola.
Tijekom studija Lara je živjela u prostranom stanu u centru Zagreba, koji je naslijedila od bogate tete, i te secesijske prostorije s visokim stropovima postale su naše redovito okupljalište. Lara se kretala u modnim vodama tako da bi iz njene gostinjske sobe katkad izlazile pospane manekenke na proputovanju iz Milana, a ona sama se iz ljupke princeze prerušila u cool dizajnericu.
No, i s asimetričnim krpama koje je slagala na sebe, nazivajući ih vlastitim dizajnom, i crnim sjenilom koje je pokrivalo njene kapke bilo je nemoguće ugušiti Larinu ljepotu.
U to je vrijeme Lara na nas, svoje prijateljice iz djetinjstva, gledala s podsmijehom, bile smo tako naivne i dosadne u usporedbi s njenim novim prijateljima koji su živjeli pod motom neobaveznog seksa, droge i rock’n’rolla te noći provodili u Močvari i Melinu.
Kada je, gotovo preko noći, ostavila studij i svoj prostrani stan, pričalo se štošta: da je otišla u Pariz s nekim umjetnikom - bogatašem, da ju je otkrila neka kuća visoke mode. Na Laru ću ponovno naići tek nakon faksa, na moru. Uzbuđeno mi je mahala izdaleka, kao da je posve normalno što se srećemo u Poreču, ja na sezonskom poslu, a ona na kratkom odmoru, Parižanka koja nije prestajala gasiti cigarete. Bila je nekako odrasla, gruba, ali i dalje lijepa, prelijepa.
Kada mi je predstavila svoga dečka, bila sam u šoku - gospodin u kasnim pedesetim godinama možda jest bio francuski umjetnik, ali činio mi se poput nepristojnog egocentrika koji je previše pio i psovao.
Lari se ponovno izgubio svaki trag do jedne epizode, koju godinu poslije, na Gornjem gradu. Izdvojivši se iz skupine gutača vatre na nekom uličnom festivalu, netko mi je uporno žurio u susret, a ja sam se nesvjesno odmicala pred pojavom zamršenih dreadlocksa i maglovitog pogleda. “Ana! To sam ja, Lara!” viknula je.
Doista, to je bila ona. No, što god je tijekom tih posljednjih godina činila, uspjela je u nemogućem: ugušila je svaki trag svoje ljepote, svoga sjaja. Bila je neuredna, izgubljena čudakinja koja je usporeno pričala o svom fantastičnom životu s francuskim hipijima. Toliko me potresla spoznaja da je moja prijateljica narkomanka da sam taj susret odlučila ne samo prešutjeti, nego ga istisnuti iz sjećanja. Sjetila sam ga se tek nedavno, nakon što mi je stigla vijest da je Larino beživotno tijelo pronađeno u nekom stanu u Parizu.
Desetak godina nakon opisanih brucoških dana, na drugom kraju Europe, s jednakom otvorenošću mogu priznati da smo sve mi cure iz susjedstva bile pomalo zaljubljene u Edmunda. Edmund je bio jedan od onih tipova koji se sviđa svim generacijama žena (i muškaraca).
Dječačka lica i živahnih plavih očiju, znao se postaviti kao najšarmantniji muškarac za stolom, neshvaćeni romantik, zadnji tradicionalist u gradu. Edmund je bio nasljednik važne aristokratske obitelji, što mu je omogućavalo da živi u senzacionalnom stanu u londonskoj Belgraviji, bez stvarnih obaveza. Edmund je uvijek nosio bijele košulje i besprijekorne sakoe od tvida te mirisao po sapunu i rijetkom parfemu, možda sastavljenom po narudžbi.
Tek kad je Emma osvojila Edmundovo srce, saznali smo i za njegove manje atraktivne osobine, poput melankolije i redovitog uzimanja zabranjenih opijata. Kako se Edmund opsesivno vezao za Emmu, tako je ona počela uzmicati, ne mogavši se poistovjetiti s njegovim životom spavanja do podneva i kasnih druženja s prijateljima svake noći. Jednoga je dana naš lokalni bar Brinkley’s zavijen u crno jer je, u četrdeset i šestoj godini, preminuo stalni gost Edmund. Nitko ne zna što se uistinu dogodilo, je li bilo namjerno ili ne, da je svoj život prekinuo ubojitom dozom teškog narkotika.
Naš zajednički prijatelj Nick bio je neutješan. Svoga najboljeg prijatelja izgubio je nekoliko mjeseci nakon što si je njegov 22-godišnji sin Rupert oduzeo život na obiteljskom imanju usred psihotičnog napada prouzročenog skunkom. Nick danas svoje vrijeme gotovo u potpunosti provodi u ratu protiv droga, za što je dobio i službenu potporu Therese May. “Visoke klase su okrutne”, govori mi Nick.
Danas je u potpunosti siguran da je njegova sina i najboljeg prijatelja ubila pripadnost društvu u kojemu novac osigurava previše slobode i premalo snova. Rupertovo djetinjstvo prekinule su droge već u internatu gdje se daleko od očiju roditelja djeca bogataša međusobno potiču na smjela iskustva, s olakotnom okolnošću da nemaju uobičajena novčana ograničenja.
Temelji su bili postavljeni i Rupertovo društvo postali su dečki poput njega, delinkventi s titulama koje su ih uvijek iznova izvlačile iz situacija koje bi ugrozile njihovu reputaciju. Bilo je tu i švicarskih klinika za odvikavanje koje su postale svojevrsna odmarališta svjetske elite, mjesta gdje se sklapaju opasna prijateljstva s pedigreom. Nedavna istraživanja medicinskog časopisa Development and Psychopathology pokazuju da pripadnici visoke klase u Ujedinjenom Kraljevstvu imaju dva do tri puta veće šanse od nacionalnog prosjeka da im bude dijagnosticirana ovisnost o drogama ili alkoholu.
U nedavno objavljenim memoarima “Mayhem” o smrti Eve Rausing, koja se od princeze dinastije Tetra-Pak pretvorila u ovisnicu čije je tijelo njezin suprug, također narkoman, mjesecima skrivao u svom krevetu, njezina šogorica otkriva zanimljiv detalj.
Dom Rausingovih, vila od 70 milijuna funti u Edmundovu susjedstvu Belgraviji, imao je javni dio s luksuzno uređenim prostorijama o kojima je danonoćno brinulo osoblje i zabranjeni dio - spavaću sobu u kojoj su se prepuštali svojoj ovisnosti. “Spavaća soba sadržavala je ovisnost. Ostatak kuće bila je maska njihova života koji smo se nadali da uistinu žive”, piše Sigrid Rausing.
Ono što su za Rausingove bile prostorije, za Edmunda su bila savršeno krojena odijela: simboli paklenog ponora koji se skriva iza fotogenične vanjštine tragičnih antiheroja.