LABIRINT POLITIKE

ZAŠTO HRVATSKI PREMIJER ZVUČI POPUT IZNAJMLJIVAČA APARTMANA KOJI UGLEDNIM GOSTIMA NUDI ZIMMER FREI? Za nedavnog boravka u Njemačkoj zvučao je baš tako

Zagreb, 260518. Dvorana Drazena Petrovica.
XVIII. Opci izvjestajni sabor Hrvatske demokratske zajednice.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic, Predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Andrej Plenković

Jeste li čuli za gospođu koja se zove Marija Pejčinović Burić? Ako niste, ne trebate očajavati jer ste između četrdeset posto građana ove države, dvoje od njih petero, koji sjede u nekom uredu ili na terasi kafića, koji prema istraživanju Crobarometra ne znaju tko je hrvatska ministrica vanjskih poslova. I to u državi koja je u prošlosti dala - ocijenite ih kako želite prema vlastitom izboru, ali svi su nešto značili - Matu Granića, Miomira Žužula, Vesnu Pusić, pa čak u onom prijašnjem režimu i Budimira Lončara, a danas gotovo polovica Hrvata i Hrvatica ne zna tko je njihova šefica diplomacije.

Može se samo nagađati kakav bi rezultat ispao da su anketari pitali građane mogu li se sjetiti barem jednog poteza hrvatske diplomacije posljednjih godina. Neke strategije, javnog zagovaranja politika prema regiji ili Europskoj uniji, komentiranja kriznih žarišta u svijetu ili kako riješiti migrantsku krizu? Ili, da ne idemo u prošlost, jesu li posljednjih dana čuli što misli Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske o skandaloznoj izjavi veleposlanika Sjedinjenih Američkih Država koji je vlastima, formalno, suverene države sugerirao zaobilaženje zakona.

A točno to napravio je američki veleposlanik William Robert Kohorst kada je upozorio Vladu Andreja Plenkovića da “zbog izbjegavanja nepovoljnih scenarija pri postizanju nagodbe u Agrokoru nijedna grupacija ne bi smjela imati više od 10 posto glasačkih prava u toj kompaniji”. Drugim riječima, zahtijevao je od hrvatske Vlade da se uplete u slobodu poslovanja i upravljanja privatnim tvrtkama ili, sasvim precizno, da prekrši zakon u korist poslovnih subjekata iz SAD-a.

Kohorst je skandaloznu ideju iznio u srijedu, a kao za vraga u četvrtak se obilježavao Dan hrvatske diplomacije kao savršeni ambijent da država, pristojno i diplomatski, upozori Trumpova poklisara da se zaigrao, no glasa se čulo nije. Umjesto toga, gospođa Pejčinović Burić se, prema izvještajima, “osvrnula na glavne aktivnosti u proteklih godinu dana te najavila aktivnosti i brojne izazovne zadatke i ciljeve koji stoje pred našom diplomacijom”.

Otkako je predsjednik SAD-a postao Donald Trump, diplomatski skandali se nižu kao na traci i Hrvatska nije izolirani slučaj. Recimo, u travnju je američki veleposlanik u Sloveniji Brent Hartley izjavio kako bi Ljubljana morala donijeti dugoročnu procjenu što je njezin interes - demokratske vrijednosti Zapada ili ruski model društva - pa još dodao da ga šokira “proruska orijentacija većeg dijela Slovenaca“. Ili nedavni bezobrazluk Richarda Grenella koji je dao intervju Breitbartu u kojem je najavio da će, kao novi američki ambasador u Berlinu, pružati podršku strankama ekstremne desnice u Njemačkoj i Europi.

Naposljetku, u subotu je Donald Trump najavio da će povući američku potporu zajedničkoj izjavi G7 te ponovno zaprijetio uvođenjem novih carina za uvoz automobila, nakon što je uveo carine na čelik i aluminij koje SAD uvozi iz EU, Kanade i Meksika.

Činjenica je da postoje snažni i vrlo konkretni, sigurnosni, geostrateški i gospodarski interesi Hrvatske da očuva dobre odnose s Amerikom. Osim toga, uvijek se treba sjetiti da je SAD pod vodstvom Billa Clintona sredinom devedesetih odigrao glavnu ulogu u slabljenju ratnog potencijala Srbije i na taj način uvelike pomogao u završetku ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Hrvati, Bošnjaci, Albanci, pa i Crnogorci ne smiju zaboraviti kako bi bez američke pomoći vlastitu slobodu platili s puno više krvi.

Ali, i među prijateljskim državama mora postojati red, a manji partneri ne trebaju pristajati na kolonijalni odnos u kojem će, kao u recentnim slučajevima, gosti iz Washingtona javno iznositi prijedloge kakvi im u Americi ne bi mogli pasti na pamet.

Oni to mogu jer su vlasti u Hrvatskoj samozadovoljne i mačekovski pognute pod stolom dok se veliki tuku. Dok Angela Merkel traži u svom govoru pred zastupnicima Europske pučke stranke u Münchenu temeljne promjene i reforme unutar Europske unije, a ilegalne migracije opisuje kao sudbonosno pitanje o kojem ovisi budućnost EU, Plenković na istom skupu jadikuje kako ozračje pesimizma koje se stvara u Hrvatskoj nije dobro.

U redu, nitko ne misli da Hrvatska na globalne odnose može utjecati kao Njemačka, ali zvuči tako sitno kada predsjednik hrvatske Vlade kao cilj apostrofira “dogovor pravog posjeta koji bi bio jedan posjet Angele Merkel Hrvatskoj ili još jedan moj posjet Berlinu i, naravno, tu je i želja da nakon izbora u Bavarskoj predsjednik vlade Söder posjeti Hrvatsku”.

Kao da se radi o iznajmljivaču apartmana koji uglednoj gospodi nudi zimmer frei, a ne o državniku, barem prema službenoj funkciji. Ali to je ova Hrvatska, zemlja velikih izjava, koje su puno glasnije nego što bi trebale biti, no istodobno i malenih djela, bitno manjih nego što bismo mogli ponuditi na mapi današnje Europe.

Hrvatska mora balansirati, napokon isto rade i pedeset puta jače i utjecajnije države poput Njemačke i Francuske, čiji su lideri Angela Merkel i Emmanuel Macron u razmaku od tjedan dana posjetili ruskog vlastodršca Vladimira Putina pokušavajući izbjeći daljnje pogoršanje odnosa s Rusijom.

Međutim, teško je i balansirati kada niste definirali strateške ciljeve, a sadašnja Vlada ih nema ili ih uspješno prikriva.

Izdvajamo