Peta godišnjica ulaska Hrvatske u Europsku uniju prolazi bez neke posebne euforije, gotovo razočaravajuće kada znamo da nas je u međuvremenu “pretekla” i Rumunjska te kako držimo europsko dno s Bugarskom. Tko je uopće mogao zamisliti da ćemo se mjeriti sa zemljama koje su nas nekada gledale sa zavišću, jer smo i u socijalizmu bili od njih višestruko uspješniji. Sada nas premijer tješi da smo ipak uspješniji od Afrike, iako ni to baš u potpunosti nije točno. Razlozi za bolno zaostajanje Hrvatske višestruki su, prije svega zbog loše, neučinkovite i antieuropske politike koju godinama vodimo. Era Ive Sanadera neslavno je završena, Jadranka Kosor nije imala ničiju podršku u borbi protiv korupcije, a Tomislav Karamarko skrenuo je Hrvatsku u desničarenje koje većina nije podržala. Zato su mnogi očekivali dolazak Andreja Plenkovića, istinskog Europljanina koji je u Europskom parlamentu stekao bogato iskustvo, kao mogućnost za preokret koji će Hrvatskoj dati novi zamah da se uhvati uspješna europska kompozicija.
To se, barem u prvih godinu i pol sadašnje Vlade, nije dogodilo. Razočaranje je tim veće, jer Europi sada ide dobro, usprkos problemima s Brexitom, izbjeglicama i sve oštrijim odnosima s Amerikom. Europska gospodarstva pokazuju rast, dok mi zaostajemo i za tim brojkama, i samo hvatamo mrvice s europskog stola. U stara vremena, kada su Hrvati bili nezadovoljni svojim političkim vodstvima, dugo bi potiho gunđali, dok se nezadovoljstvo nije pretvorilo u javni bunt. Sada ni toga više nema, razočarani pakiraju kofere i odlaze iz zemlje. Oni koji se mire činjenicom da su naša politička vodstva neučinkovita i slaba, a da zemlja zaostaje, ostaju razočarani, demoralizirani i pesimistični za budućnost. Hrvatska naprosto nije zaslužila da joj tako loše ide.
Prevelika je bila cijena slobode do koje se došlo u Domovinskom ratu i cijena svih napora za ulazak u Europsku uniju. Nitko nam ni slobodu ni dvadeset i osmo članstvo u EU nije darovao, a sada sve to dolazi u pitanje jer naši političari nemaju ni vizije, ni snagu za promjene. I uzalud svaki politički PR koji ukazuje da “Hrvatskoj ide dobro”, kada mladi ljudi odlaze i više ne žele ni slušati šuplje argumente političara. Možda je u svemu najtragičnije da je danas Hrvatska dalje od Europe i iz vremena kada nije bila članica Europske unije. Čak i ne znamo što se u toj Europi događa, koji su trendovi i prema čemu Europa stremi. Mi smo i dalje duboko ukopani u prošlost pa se ne možemo odlučiti ni za zabranu ustaških simbola, dok naši susjedi Austrijanci kažnjavaju naše građane drakonskim kaznama zbog podizanja ruke u nacistički pozdrav i izvikivanje Za dom spremni. Mi se ne možemo dogovoriti ni o hitnim mjerama da se zaustavi egzodus mladih, predlažemo neučinkovite mjere za brojne građane koji su blokirani, ne zbog obijesti, već zbog toga što su ostali bez posla u divljoj privatizaciji, doslovno na ulici.
Ne možemo se dogovoriti ni oko reforme zdravstva koja bi mogla stvoriti još veći jaz između bogatih i siromašnih, s time da je u ovoj drugoj kategoriji većina hrvatskih građana. Nama je posve normalno da liječnici zarađuju gotovo isto kao vozači tramvaja ili oni koji na ulici kontroliraju parkiranje. Mirimo se s armijom pravih uhljeba, ali to nisu ni prosvjetni radnici, ni medicinske sestre, ni ljudi iz državne administracije koji savjesno obavljaju svoje poslove, već mnogi iz raznih agencija, instituta, županija. Oštrog kirurškog reza da se sve nagomilano loše u Hrvatskoj odstrani i dalje nema ni u Plenkovićevoj administraciji. Premijer kao da se pomirio s time da se u Hrvatskoj, zbog raznih interesnih lobija, ne može ništa dramatično promijeniti. Ni snaga vladajućih u parlamentu nije takva da bi omogućila prave reforme koje bi Hrvatsku napokon vodile prema uspješnoj Europi. Ostaje i opstaje status quo, a Hrvatska iz dana u dan sve više zaostaje i samo čekamo vijest da su nas pretekli i Bugari. Zato nije naodmet postaviti pitanje je li se isplatilo ući u Europsku uniju, što nam je to donijelo i zašto nismo napredovali.
Odgovor je lak, itekako se isplatilo ući među europsku obitelj, jer samo EU jamči mir i stabilnost u Europi. Nismo prvih pet godina iskoristili članstvo, ali to nije problem Bruxellesa, već Zagreba. Napredovali nismo prije svega zato što naša politička vodstva nisu na razini onih kakva su danas u Europi i koje europske države vode naprijed. Iluzija je da drugima teče med i mlijeko, ali europske zemlje, uz članstvo u EU, imaju glavni prioritet zaštititi vlastite nacionalne interese. Dok nema jake ekonomije, nema ni ugledne i snažne države, bez obzira na to je li članica EU ili nije. Mi smo i tu na začelju, i to sada, kada je u Europi dobro, a mnogi tvrde da tako neće biti zauvijek te kako neka teža vremena uskoro dolaze. Onda će i Hrvatska biti u daleko težoj situaciji, jer nismo iskoristili dobra vremena za reforme i ispravljanje svega onoga što nas je ostavilo na začelju.