PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

Zašto izraelski pisci mogu, a mi ne možemo pisati o zločinima naših dečki

Serija “Naši dečki”, koju je upravo prikazao HBO, ne samo da je jedna od najvažnijih televizijskih serija u posljednjih nekoliko godina, nego i vrlo instruktivna za autore na Balkanu

Događaj je tipičan ne samo za izraelsko-palestinsku zajedničku povijest, nego i za emocionalno i moralno-intelektualno bivanje svakoga tamošnjeg građanina: Arapi ubijaju trojicu židovskih dječaka, nakon čega izbijaju masovne demonstracije, s izlivima sirovog i surovog rasizma, a premijer Netanjahu daje izjavu tako karakterističnu za nacionalističke, ekstremno desne i neprosvijećene vladare Europe i Svijeta: “Dubok i širok moralni ponor dijeli nas od naših neprijatelja”, sugerirajući tu istinu nad istinama da Židov nikada ne bi mogao učiniti arapskom djetetu ono što su Arapi učinili našim dječacima.

Ne proteče, međutim, ni dan od sprovoda, kad netko ote i živa spali arapskog dječaka. I tako započe priča, jedna od mnogi koje su se po istom životno-dramaturškom obrascu odvile i koje će se se i dalje odvijati, obrazujući kulturni, nacionalni i civilizacijski identitet naraštaja Izraelaca i Palestinaca. Te priče, međutim, ne samo da određuju i nas, jer smo ljudi, nego kroz cijelo dvadeseto stoljeće, a danas još više i sve više, određuju Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, i ostale Balkance, koji svoje kulturne i nacionalne identitete formiraju na mržnji prema najbližim susjedima, uglavnom onima koji ih ometaju u proširenju posjeda i zapišavanju granica vlastite duhovnosti.

Možemo li zamisliti hrvatsku (srpsku, bošnjačku…) priču o tome kako su njihovi ubili tri naša dječaka, da bi zatim jedan naš - nikako mi svi! - ubio jednog njihovog. Kako da ne, ta bi priča insistirala na moralnoj ravnoteži između zle manjine i pojedinačne osvete jednoga manjinca, kao i na tome da je njihovo zlo usustavljeno u njihov nacionalni projekt, dok je naše zlo incidentno. Oni su “udruženi zločinački poduhvat”, a taj jedan naš, on je “budala”. Eto, na tim bi osnovama bila zasnovana hrvatska priča na ovako koncipiranom zločinu. A takva bi bila i srpska, bošnjačka, albanska…

Možeš im obećati i Oskara, i Nobelovu nagradu za književnost, ali oni ne umiju drukčije ispričati priču, ne umiju drukčije razumijevati sebe i svijet oko sebe. Nema u Hrvatskoj pisaca ni scenarista, nema redatelja, koji bi se odvažili krenuti od temeljne dramaturške i moralne postavke prema kojoj je tuđe zlo samo motiv u priči i jedan od pokretača radnje, a naše zlo jedini je i najveći problem, temelj svake prave i velike književne ili filmske, kazališne, kavanske priče.

HBO pružio je Izraelcima priliku da na svoj način ispričaju priču: Josef Cedar i Hagai Levi odlični su, vrlo angažirani filmski i televizijski redatelji i scenaristi. Ali priča je takva da ih nadrasta svojom strašnom silinom, ali i onim Netanjahuovim “dubokim i širokim moralnim ponorom”, pa oni pozivaju palestinskog filmskog autora Tawfika Abu Waela, koji prihvaća poziv, da bi se zatim, u ulozi koscenarista, pojavio i glavni glumac u budućoj seriji Shlomi Elkabetz, koji, bolje od ostalih, poznaje milje iz kojeg je nastao židovski zločin. A što je s arapskim zločinom, pitat će onaj tko još uvijek ne razumije moralnu i dramaturšku logiku suvremene bliskoistočne ili balkanske tragedije, pa ćemo ga mi zamoliti da još malo popričeka, jer će mu se samo kazati bude li i dalje pažljivo čitao.

Prvo od čega autori odustaju jest da uopće pripovijedaju o arapskom ubojstvu trojice židovskih dječaka. Osim što se u pripovijesti o tom zločinu ne ogleda velika drama zajednice, one izraelske ili one palestinske, najgori je moralni prekršaj u stvaranju ravnoteže između jednog i drugog ubojstva, bez obzira na to što su oni ubili čak trojicu naših, a naš je ubio samo jednog njihovog. Iza našeg ubojice stoje država i društvo, čiji bi sustav vrijednosti trebalo preispitati i ogledati ga u činu spaljivanja jednoga nedužnog dječaka, a iza njihovog ubojice stoji manjinstvo, društvena i politička diskriminacija, okupirani teritoriji. Osuđivati one koji su već osuđeni gesta je lošeg novinarstva i domoljubnih glupana, ozbiljna se književnost time ne bavi, jer čim to pokuša raditi prestaje biti ozbiljna.

Serija “Naši dečki” u deset je epizoda, i donosi skoro desetosatnu vivisekciju bez narkoze i analgetika, najprije izraelskog, predominantno židovskog društva, dominantnog vrijednosnog sustava, teokracije, fanatizma, ekstremizma i rasizma, koji izravno proizlaze iz pojedinih vjerskih ustanova, ali i društva koje se nalazi u višedesetljetnoj, intergeneracijskoj klopci, iz koje kao da nema izlaza, negativnog odnosa prema arapskom i palestinskom okruženju, prema svijetu, dakle, koji unutar Izraela predstavlja uglavnom diskriminiranu manjinu, ali s kojim, opet, Izrael sa svih strana graniči. Istodobno, “Naši dečki” su općeljudska i svevremena priča, jednostavna i elementarna, nerazrješiva na način antičke tragedije, koju svatko može vrlo lako preseliti u vlastiti svijet ili je pronalaziti u svom svijetu.

Nju u Hrvatskoj lako prepoznajemo u načinima reagiranja na ubojstvo obitelji Zec, na pokolj koji je nakon Oluje izvršen u srpskom selu Grubori, te na brojne druge “naše” zločine, za koje ne samo da nitko nikad neće biti osuđen, nego se nitko nikad neće odvažiti da o njima i o reakcijama zajednice ispripovijeda artikuliranu književnu, filmsku ili televizijsku priču. Oliver Frljić je pokušao, pa je fizički protjeran iz Hrvatske. Nebojša Slijepčević je pokušao, ali čak je i njegov dokumentarni film, dakle film koji samo dokumentira, dočekan gnjevno. Kako to da je u Izraelu moguće ono što je u Hrvatskoj (u Bosni i Hercegovini, u Srbiji, na Kosovu, u Makedoniji) nemoguće i zapravo nezamislivo?

Autori serije “Naši dečki” čuvaju se ambivalentnih sudova i osjećaja. Sve je tu bolno jasno, nema razumijevanja za počinitelje, nema razumijevanja za domoljube, one s naše strane, kao ni za one s njihove strane. A pokazano je sve, ali baš sve što su veliki i mali Izraelci, oni u vlasti i oni u policiji, kao i oni koje uragani emocija nose tamo i ovamo, učinili da prikriju motive židovskog zločina, da ubojstvo pripišu nekome drugom, da arapskog dječaka učine sukrivcem, ili, kad im ništa drugo više ne preostaje, da ubojicu, tojest ubojice, proglase neuračunljivim…

U seriji tri su moralno besprijekorna lika. Istražitelj Šimon, kojeg igra koscenarist Shlomi Elkabetz, inače jedan od fascinantnijih glumaca koje smo posljednjih godina vidjeli, ispravan je po vlastitoj odluci i misiji. On će i lagati da bi rekao istinu. I spreman je sve izdati i izvrgnuti se najtežem ruglu, samo da ostvari vlastiti ideal pravde. A pravda je za Šimona ono što je očigledno, što zapravo svi vide, ali što može biti osujećeno zbog općeg raspoloženja, zbog ratne atmosfere ili zbog proceduralnih smicalica - dakle zbog onog zbog čega su ubojice obitelji Zec svojedobno u Zagrebu oslobođene, a pojedini među njima i odlikovani. Šimon nije, međutim, idealni policajac, niti je onaj koji će potvrditi ispravnost izraelskog pravnog i policijskog sistema. On je gubitnik, a njegov slučaj pokazuje kako je gubitnik svatko tko pod svaku cijenu insistira na pravdi. To je najsubverzivnija teza koja proizlazi iz ove serije.

Druga dva moralno besprijekorna lika otac su i majka ubijenoga arapskog dječaka. Njihova ispravnost samo se dijelom tiče uloge žrtve koju im je zadala sudbina. Odbijajući domoljubne ponude da okrene leđa izraelskom sudu, kao i da mrtvoga sina nazove šehidom (mučenikom vjere), otac je poput Šimona na drugoj strani. I on insistira na pravdi pod svaku cijenu, i on je, zapravo, gubitnik. Slika izraelsko-palestinskog sukoba u “Našim dečkima” najjasnije se vidi kroz dva gubitništva. I krajnje je pesimistička.

Majka je figura iz antičke tragedije. Savršeno mirna, bez trenutka grča na licu. Pametnija od oca. Svjesna da od pravde neće biti ništa, ali i da za čovjeka ne postoji ništa što bi moglo zamijeniti pravdu. Majka je umijeće mirnoga bola.

Ubojice židovskih dječaka otkriveni su i ubijeni u potjeri. Jedan je osuđen na doživotni zatvor. Svoj trojici su, prema izraelskim zakonima, porušene kuće. Ubojice arapskog dječaka osuđeni su na doživotni zatvor. Otac je tražio da se i njihove kuće sruše. Nije moglo, jer zakon nije takav. Nije, dakle, riječ o velikom trijumfu izraelske pravde, niti o priči koja će na prikriven način slaviti našu civiliziranost, naspram neciviliziranosti onih drugih. “Naši dečki” priča su o našoj nesposobnosti da njihove dečke doživimo kao svoje. I o tome da će nas to uništiti, da će nas naša mržnja uništiti, da ćemo pasti od ruke naših ubojica, u ime naše nacije i vjere.

Morali biste pogledati ovu televizijsku seriju. Između ostaloga i zato da biste shvatili koliko je bolje, čovječnije, civiliziranije i kulturnije biti Izraelac, nego biti to što jeste. To je, vjerojatno, i prvi maleni korak prema promjeni onog što jeste.

Izdvajamo