Prije nekoliko dana dopisivao sam se s analitičarom jedne agencije o stanju u regiji. Puno smo mailova razmijenili o Srbiji, BiH, Kosovu, Makedoniji. A na mail o stanju u Hrvatskoj odgovorio je: “Pa vi zapravo i nemate vanjsku politiku”. I u određenoj je mjeri u pravu. Dok analitički instituti, privatne i državne obavještajne agencije kao na tekućoj traci izbacuju dokumente o zbivanjima na zapadnom Balkanu i sukobima Kine, Rusije i Turske, u svima se njima Hrvatska u 99 posto slučajeva spominje (ako) kao susjeda. I ništa više. Nikako kao akter od kojega bi se očekivalo nešto.
Cijela Europa bruji o novoj talijanskoj vladi pa smo našeg dopisnika iz Rima zamolili da napiše što bi taj bauk od kojega strahuju EU, eurozona i svjetska financijska tržišta mogao značiti za Hrvatsku. Odgovor - ništa. Slično je bilo i nakon nove pobjede Viktora Orbána u Mađarskoj te koalicije desnog centra i desnice u Austriji. Sve to na Hrvatsku ne utječe ni na koji način. Konačno, ako pogledamo diskurs naših političara, kako onih iz Vlade tako i iz opozicije, potvrđuje se da mi zapravo ne značimo ništa. Jer, nitko od njih nije ni slova rekao o navedenim problemima, pa čak ni u kontekstu trakavice o preuzimanju Ine iz mađarskih u hrvatske ruke. Ni o tome što bi potres u Italiji, ključnoj hrvatskoj trgovinskoj partnerici (uz Njemačku), mogao značiti za naše gospodarstvo. A više je nego jasno da bi hrvatski gospodarski rast, koji je prenizak da bi nas vratio na razdoblje prije 2007. godine, mogao biti ozbiljno doveden u pitanje ako posrne Italija. Španjolci su jako zabrinuti i o tome puno pišu i pričaju jer se boje da bi im to moglo zaustaviti uspješan oporavak. I ta tema nije zastrta katalonskom krizom.
U jučer objavljenom istraživanju pokazalo se da Hrvatska opet ide protiv europske struje: dok u ostalim članicama EU raste uvjerenje građana da je članstvo pozitivno (prosječno 60 posto), u Hrvatskoj tako misli samo 36 posto. Takav je rezultat izravna posljedica hrvatske vanjske politike koja je neprepoznatljiva, preciznije - vidljiva samo kad izbije neki skandal (sjetimo se situacije neposredno prije odlaska predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u Rusiju i problema sa zgradama ambasada) i težak poraz za Vladu. Koja nije uspjela javnost ni nakon gotovo pet godina članstva uvjeriti da je EU dobra. Zato što je retorika iste te Vlade - i onih prethodnih - u potpunosti ispražnjena od vanjske politike (EU su samo fondovi). Predsjednica se tu nešto trudi, ali problem je što se ona nešto trudi, a svima je jasno da nema stvarne sinergije.
Kad sam u Ljubljani 2002. godine, prije predsjedničkih izbora kojima je završila era Milana Kučana, jednom analitičaru rekao da će nakon ulaska u EU njihova unutarnja politika biti mirnija, iznenadio me odgovorom: “Tek sada počinje prava politika, kako vanjska tako i unutarnja. Do ulaska u EU imali smo nacionalno jedinstvo, sada ono prestaje pa će početi teške unutarnje borbe, a vanjsku će politiku trebati graditi u novim okvirima”. Poučen time, cijelo vrijeme hrvatskih pregovora upozoravao sam da vanjska politika ne prestaje ulaskom u EU, nego da tek tada počinje. I znam da sam bio meta ismijavanja u hrvatskim ustanovama. Jer, kad uđemo u EU, onda se lijepo sakrijemo iza zajedničke vanjske politike i šlus, govorili su mi neki. Dobro smo se sakrili, tako da nas nitko ne vidi. I ne, nije stvar u tome što je Hrvatska mala pa bi trebala po onoj duboko pogrešnoj maksimi Stjepana Radića biti pod stolom dok se veliki svađaju. To, primjerice, ne radi Litva, koja je bitno manja od Hrvatske, ali kad progovori Dalia Grybauskaitė, svi u Europskom vijeću slušaju. Prije nekoliko tjedana objavili smo da smo po prepoznatljivosti u EU na 25. mjestu - Estonija je na 14. Konačno, Finska i Danska nisu bitno veće od Hrvatske. Ali kad one predsjedaju EU, nitko se ne brine, a već sada se u Bruxellesu birokratima diže kosa na glavi od spomena hrvatskog predsjedanja.
Vanjska politika je izravna projekcija unutarnje. I zato će neke relativno male zemlje, ali ekonomski i politički stabilne, imati ozbiljnu specifičnu težinu u međunarodnim odnosima (uz navedene dvije, primjerice još i Norveška). Hrvatska jedini stvarni uspjeh ostvaruje u NATO-u. Ali, ondje ih manje brinu naši problemi, važno im je da su nam vojnici dobro uvježbani. A moraju biti zbog standarda koje propisuje NATO. Kad je o EU riječ, Hrvatska je u potpunosti potonula, ekonomski i politički. Dok Češka ima nezaposlenost oko 4 posto i jednu od najrazvijenijih regija u EU - Prag - mi smo na samom dnu, a kako je mudro predvidio kolega Gojko Drljača, Hrvatska će uskoro pasti ispod Bugarske i ondje se ukotviti. Na dulje vrijeme. Zapanjujuće je da nakon što je Bruxelles početkom ožujka objavio kako u odnosu na prošlu godinu nismo napravili gotovo nikakav napredak na reformskom planu te da spadamo u zemlje s pretjeranim makroekonomskim neravnotežama, ta vijest nije polučila nikakvu posljedicu. Vlada i opozicija nastavile su s istim izlizanim frazama: ovi prvi da nam dobro ide uz male probleme, a oni drugi da ništa ne valja.
Hrvatska je u 27 godina samostalnosti napravila niz pogrešaka, ali najveća je od njih što se i dalje ništa ne mijenja. Reforme su svima na jeziku, ali od njih ništa, bio na vlasti HDZ ili SDP. Retorika se, srećom, malo odmakla od partizana i ustaša, ali ostala je duboko kroatocentrična, zagledana kao fakir u svoj pupak. Kao da se sve burne transformacije kroz koje svijet prolazi nas ne tiču. Kad smo čuli nekoga od naših političara da otvara pitanje umjetne inteligencije - Henry Kissinger je u novom broju uglednog magazina The Atlantic o tome napisao sjajan tekst - ili reforme EU: jesmo li bliži francuskom ili njemačkom modelu? Ovo pitanje nije samo za HDZ, nego i za SDP, HNS, Glas, čak i za momke i djevojke iz Živog zida koji bi van iz EU - jesu li pročitali retka o Brexitu?
Hrvatska se pokušala pripicoknuti Višegradskoj skupini iako nije na dobrom glasu, ali si čuvaju leđa u EU, pa su nam i oni dali košaricu. Kad je Francuska sklapala skupinu zemalja juga EU, mediteranskih, nije pozvala Hrvatsku. Koliko nam je poznato, Zagreb se nije bunio. Ili jest pa je tako poklopljen da je zamuknuo. Predsjednica nas je uključila u Inicijativu triju mora, ali njome nisu sretne sve zemlje koje bi trebale biti članice: Slovenija i Austrija, primjerice. I dosad je to samo inicijativa, bez ikakva sadržaja. Bila su organizirana dva trilateralna susreta sa Slovenijom i Austrijom pa je i opcija nestala. Inicijativa Brdo-Brijuni postoji i dalje samo zbog podrške koju joj je svojom inicijativom dala Angela Merkel. Pa smo i tu nestali.
A o susjedima da ne pričamo. Sa Slovenijom smo nakon arbitražne presude napravili toliko pogrešnih koraka da bi se mogao napisati priručnik “kako ne postupati”. Imamo presudu koja nam ide u korist i ne želimo je prihvatiti. Pa nam se cijela Europa smije. Sa Srbijom je teško, oni su pod snažnim pritiskom i dok ne riješe Kosovo, teško da će biti nekih pomaka. Ali, i tu ima prostora za više dinamike. Nakon što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan održao svoj miting u sarajevskoj Zetri, jedan od komentatora je zaključio: “Srbi u BiH se okreću Moskvi, Bošnjaci Ankari. A kamo će Hrvati?” Pitanje je jako dobro postavljeno, a odgovor je sljedeći. Mogli bi Berlinu da se ponašaju u skladu s europskim standardima. Zagreb ih, pak, bespogovorno podržava, pa čak i njihovu sanju o trećem entitetu. Iz gornje se konstatacije vrlo lako može izvući ključni problem hrvatske politike prema BiH. Srbi u toj zemlji imaju svoje stranke koje nisu istovjetne onima u Srbiji. Jer, kao što Albancima u Albaniji ne pada na pamet da se ujedine s Kosovom, tako ni Srbi u Srbiji nemaju posebnu želju ujedinjavanja sa Srbima iz BiH (još u doba Slobodana Miloševića srpski su diplomati pričali kako je Beograd vrlo restriktivan u davanju državljanstva Srbima iz BiH). Kod Hrvata je situacija iz temelja drukčija: HDZ u Zagrebu, HDZ u Mostaru koji će onda organizirati Hrvatski narodni sabor u BiH da ne dođe do rasipanja glasova i da se pozicionira kao jedini legitimni predstavnik Hrvata u BiH. U svemu tome Zagreb šuti. Ne zbog drevne “hrvatske šutnje”, nego zato što se HDZ u Zagrebu s tim više nego slaže. Posebno ona sve jača desna struja. Jasno je da treba imati potrebnu rezervu prema politici kakvu je u Zetri iznio Bakir Izetbegović, ali Federacija je činjenica i u njoj treba naći model funkcioniranja s Bošnjacima. Okretanje Srbima, pa, kako neki govore, i Rusiji, nije put rješenja. Samo stvaranje problema i Hrvatima u BiH i Hrvatskoj.
Na kraju se samo mogu složiti s američkim analitičarom: “Da, mi nemamo vanjsku politiku”. Za to smo sami krivi jer nemamo ekonomsku i političku stabilnost, jer živimo u političkom ozračju kojim dominiraju fabricirani skandali poput Hotmaila, jer politika ne promiče teme i ideje koje su u suglasju s globalnim trendovima. I neka se onda ne čude kad Živi zid preskoči SDP i zakuca na vrata Banskih dvora.