Sjedim u radnoj sobi ispred kompjutera okružena knjigama i pišem.
Rano proljeće je kišno i kroz kapljice koje klize niz staklo vidim ljude kako žure na autobusnu stanicu. Još jedan običan dan koji se sastoji od pisanja ujutro, čitanja popodne i obavljanja kućnih poslova. Ili ipak ne posve običan već korona-dan, a ja imam sreće da radim isto što i prije tri ili pet mjeseci, da mi se svakodnevica za sada nije puno promijenila.
Nisam mislila provesti rano proljeće u Stockholmu, ali me ovdje zatekla epidemija i kao i mnogima, promijenila mi planove. Najteže mi je pala odgoda putovanja, koja su također dio posla pa tako nisam prisustvovala promociji svoje knjige u Zagrebu, osim preko Skypea, neću otputovati na važan skup u Njemačku a možda niti na festival književnosti u Francusku.
No to je mala žrtva u izvanrednoj situaciji koja nas je sve zadesila. Mada je u Švedskoj nešto drugačija nego u ostatku EU jer ova zemlja, kao i Velika Britanija, u borbi s virusom barem za sada primjenjuje pristup stjecanja “imuniteta krda” koji podrazumijeva održati normalan život bez ograničenja što duže ne bi li se što više ljudi što prije zarazilo i tako steklo imunitet.
Zato je ovdje epidemija još uvijek nedovoljno prisutna u javnosti pa se posljedice počinju osjećati nekako usporeno, kao da stvarnost ovdje kasni za onom “na kontinentu” kako zovu Europu, jer do nje moraju preko Baltičkog mora gotovo 8 km dugačkog Oresund mosta ili trajektom. Osim što više nitko ne putuje...
Četvrtak je i još sve radi normalno - osnovne škole i vrtići, javne ustanove, dućani, uslužne djelatnosti i javni promet. U autobusima je osvanula zaštitna traka pa se ulazi na druga vrata ne bi li se zaštitilo vozače. Ipak, kako su kritičari ove vladine taktike sve glasniji, tako sve više ljudi radi od kuće, fakulteti i srednje škole idu online a restorani i kafići su sve prazniji pa će ih vlasnici i ovdje morati zatvoriti i bez uvođenja izvanrednog stanja.
Jedna od glavnih preporuka ovdašnjeg kriznog stožera je apel starijima od 70 da ne izlaze iz kuće. Zbog korone postala sam dio te ugrožene skupine, tzv. seniora ili jednostavnije - staraca. Problem je što, pogotovo u izvanrednim situacijama, vaš identitet određuju drugi a ne vi sami, naučili smo tu lekciju u ratu.
Ali ovdje je to bez kontrole autoriteta, još uvijek vlada sloboda kretanja i računa se na savjest i razumno ponašanje staraca. U ponedjeljak sam redom išla u bolnicu, u apoteku i dućan kao i brojni drugi građani koje mjere protiv korone ne ograničavaju zbog godina. Uz to sam se vozila gradskim autobusom.
Utješno je da je svugdje bilo malo ljudi (kao i uvijek u toku radnog vremena) i da nisam primijetila da me ružno gledaju zbog toga što sam među njima. A vidjela sam i puno starije od mene kako idu za svojim poslom. Jer je zapravo sigurnije ići u dućan u vrijeme dok je većina na radnom mjestu. Doduše, krenula sam u taj pothvat u punoj protuvirusnoj opremi.
Prema instrukcijama moje kćeri koja moje kretanje telefonski dnevno kontrolira iz Zagreba (nije mi još naredila da nosim GPS narukvicu), nosila sam lateks rukavice, kiruršku masku koja ionako ne koristi protiv virusa ali je ipak treba nositi (?) i bočicu s dezinfekcijskom tekućinom u džepu. Mogu samo reći da sam se osjećala glupo.
U bolnici masku ne nose ni doktori ni sestre - iako na svakih par metara ima dezinfekcijske tekućine - kao ni bilo tko u autobusu, dućanu ili na ulici. Ovdje, naime, nitko ne nosi masku. Ali slušam kćer jer razumijem njezin strah i zato što se više bojim nje od nekakvog policajca koji će me uskoro, kad se mjere pooštre, zaustaviti na ulici.
Međutim, ona ne razumije mene.
Jučer mi je netko zazvonio na vratima stana, kad ono muškarac i žena srednjih godina. Mi smo vaši susjedi, predstavili su se. Došli smo vam reći da smo tu ako trebate bilo kakvu pomoć oko odlaska u dućan ili apoteku ili bilo što drugo. Muž i ja bili smo zapanjeni jer ove ljude uopće ne poznajemo.
Ali eto, solidarnost je jača od tradicionalne sjevernjačke rezerviranosti. Kako ljubazno od vas! Hvala ali za sada ne trebamo ništa, odgovorili smo u glas. Ovo je definitivna potvrda da smo stari - rekao je moj muž, napola dirnut a napola uvrijeđen.
Moram reći da sam i ja osjetila neki unutarnji otpor, iako svjesna da je to pogrešan odgovor na susjedsku ljubaznost i brigu. Dobro, jesmo u godinama i sjajna je ova samoorganizacija građana, ali se još uvijek možemo brinuti za sebe i ne treba nam pomoć. Nije li briga pretjerana ili barem preuranjena? Ali malo zatim stigla mi je poruka od puno mlađe prijateljica koja se brine za svoje roditelje mojih godina.
Oni su se vratili s biciklističke ture baš po Istri, koja se tada jedina spominjala kao regija sa zaraženima! Ponašaju se nehajno kao da se ništa ne događa a ako im prigovorim, reći će da sam konzervativna, piše mi. Druga prijateljica iz Beča javlja da su uveli kontrolu policije na ulicama a nagore se ponašaju starci, oni najviše krše pravila.
Kad sam to ispričala kćeri, zasula me postovima sa socijalnih mreža na kojima se njezini zagrebački prijatelji tuže što sve poduzimaju da roditelje zadrže u kući. Ja svojoj mami prijetim da ću joj promijeniti bravu na vratima, piše jedna. Drugi da će ocu probušiti gume na biciklu. Jedan pak kaže da ne pomažu ni prijetnje ni ucjene jer roditelji tvrdoglavo ustaju na svojim predvirusnim navikama u stilu neće meni nitko određivati pravila, čak i kad je to na njihovu štetu.
Otac dijabetičar i srčani bolesnik govori da će radije umrijeti od virusa nego odustati od šetnje na friškom zraku - tuži se netko, a drugi pribjegava humoru pa predlaže osnivanje policije za suzbijanje neodgovornog ponašanja penzionera. Moja kćer se na fejsbuku tuži da joj mama, zamislite, želi pedikerki iako je “imunosuprimirana dijabetičarka od 70 godina, slaba pluća, jedan bubreg”. I još piše kako bi me, da sam barem u Zagrebu, netko mogao špijunirati pa bi me ona mogla spriječiti u tome.
Muke po starcima su očigledno širi fenomen. Začudilo me da se po švedskim medijima neke poznate osobe mojih godina hvale da ne pristaju na ograničenja. Jedna poznata urednica ženskog časopisa kojoj su 73 godine kaže: sedamdesete su nove pedesete i ja se ponašam u skladu s tom devizom.
Briga djece za starce nije zaobišla ni Ameriku, u New Yorkeru je upravo objavljen tekst o zamjeni uloga u kojem se Michael Schulman tuži na svoje babyboom roditelje (od 68 i 74 godina) i njihovu generaciju koja i dalje želi putovati, izlaziti, šopingirati i uopće se ne daju urazumiti. “Pandemija me ugurala u ulogu odgovorne odrasle osobe a njih u ulogu bezbrižne neoprezne dječurlije...
Izderao sam se na njih da se prestanu ponašati kao buntovnici iz šezdesetih i da odrastu”, zapomaže autor, shvaćajući da u svojoj muci nije usamljen. Oni me uopće ne slušaju, ubit ću ih ja prije korone, piše mu jedan poznanik, a drugi kaže kako se starci ljute na njega kad im kaže da ostanu doma.
Ne samo sistem (režim, autoritet, vlast itd.), nego su i djeca (koja naravno više nisu djeca) sada zabrinuta i žele nas zaštititi tako da nam ograniče i kontroliraju kretanje. Odakle ovaj naš anarhizam i tvrdoglavost koja graniči s glupošću - kako to oni vide? Misle valjda da je to staračka taština?
Ne, nije riječ o taštini, o činjenici da vas netko proglasi starim i da se tome odupirete, već prije o vremenu, kulturi i vrijednostima u kojima smo odrasli. Zato je pravo pitanje, tko su ti današnji starci? Schulman se u svom tekstu dotiče korijena ovakvog otpora pa piše da je generacija njegovih roditelja kroz pobunu i etos slobode promijenila Ameriku.
Poslijeratna generacija odrasla je u vrijeme optimizma i rastućeg blagostanja, čak i u socijalizmu a ne samo u Americi. Zatim je došao na red otpor protiv roditelja, duga kosa i minice, rock i pop muzika - dovoljno je pogledati fotografije iz tog vremena. Pa hipiji s pacifizmom i marševi protiv rata u Vijetnamu i rasizma, antibebi pilula i seksualna revolucija, studentska pobuna 1968... Svim tim događajima je i ova zemlja bila barem okrznuta.
U našim srednjim godinama razvila se i prihvatili smo potrošačku ideologiju koja nas je uvjeravala da je čovjek onoliko star koliko se osjeća. Počela je era Jane Fonde i aerobika, joge, vegetarijanska prehrana i trčanje su ušli u svakodnevicu, a mladenačka moda jeansa i majica postala je standardna za sve naraštaje.
Cijele su industrije bile usmjerene borbi protiv starenja, pa smo zaista kao generacija počeli vjerovati i ponašati se kao da su pedesete i šezdesete još uvijek naše srednje godine. Radili smo duže i putovali više, ostali vjerni čitatelji i konzumenti kulture, manje okrenuti vizualnim medijima nego naša djeca, o unucima koji više borave u virtualnom nego stvarnom svijetu da ni ne govorimo.
Ali smo ponosno savladali pametne telefone jer su nama kao i njima postali nužni. I sve je to bilo manje ili više slično u cijeloj zapadnoj kulturi, osim što je našu generaciju u bivšoj Jugoslaviji zadesio i rat. Još nam je svježe sjećanje na ograničeno kretanje, probleme sa snabdijevanjem, strah za bližnje i život koji se živi dan po dan.
I sada nam naša djeca od 40 ili 50 godina a bogme nekima već i unuci nešto kao mudruju, preporučuju, čak nas ucjenjuju i prijete? Iz brige i ljubavi, ali ipak, kao da su sada oni roditelji a ne mi. Ne, nije stvar u tome da ih odbijamo poslušati, nego je psihološki nepodnošljiva pomisao da nismo slobodni, čak i kad su u pitanju bolesni i slabi među nama, to jest oni koji je više ne mogu uživati.
Zatvaranje u kuću nepodnošljivo je kao i zatvaranje granica, uvođenje izvanrednih mjera koje, ako građani ne pripaze mogu skliznuti u totalitarizam itd., što spada u drugu priču. Otpor individue je normalna reakcija, moramo barem pokušati braniti svoju slobodu da sami određujemo svoj identitet. Naravno, bilo bi dobro kad pritom ne bismo ugrožavali sebe ni druge i ne bismo se durili na one kojima je do nas stalo.
Možda je upravo ovo trenutak, nakon tolikog nesvjesnog odupiranja, kada možemo prihvatiti da smo za sve ostale, osim za same sebe, obični starci, a naša djeca i sama odrasli ljudi koja se imaju pravo brinuti za nas. I da bismo se mogli konačno tako početi ponašati, poslušati ih bez ljutnje. Ili ćemo se i dalje tvrdoglaviti i, baš kao i u vrijeme rata, čekati dok nam od korone ne strada netko poznat ili blizak i tako nam približi realnost koju odbijamo prihvatiti.