Možemo li zamisliti da dijete odgajamo tako da ga samo kažnjavamo, pa dobili bismo psihopata - rekla je Ljiljana Mikuš, prometna psihologinja i dopredsjednica Hrvatskog prometnog društva, na konferenciji o sigurnosti u prometu.
Oleg Butković, ministar mora, prometa i infrastrukture, kazao je kako smo lani izgubili 300 ljudi na cestama, 2700 ih je teško ozlijeđenih, 12 tisuća lakše, a ukupno je zabilježeno više od 700 tisuća prekršaja. Svaki šesti Hrvat, uključujući djecu koja ne znaju hodati i starce koji ne znaju ni za sebe, uhvaćen je prošle godine kako je prekršio makar prometni zakon.
Davor Božinović, ministar policije, rekao je da su četiri ubojice Hrvata na cestama - alkohol, brzina, nevezanje pojasa i korištenje mobitela.
Milijan Brkić nije ništa rekao na konferenciji. Nije ni bio tamo. On je prije nepune dvije godine vozeći službeni automobil pogodio službeni tramvaj Zagrepčana. A tramvaj je stvarno velik. Time je zaradio prekršajnu prijavu. Prvo troje u ovoj je priči navedeno kao primjer zašto nikad ništa neće biti dobro u ovoj zemlji. Njih troje se, dakle, bavi jednim problemom. Svatko ima svoj pristup i svoje ideje. Kako će sve završiti? Bezveze, kao i uvijek kada se momčadi ne dogovore kako će do određenog ishoda.
Čudesna je ideja psihologinje koja bi nagrađivala vozače koji nikoga ne razbiju automobilom. Možda je ona originalno supersmart, ali stvar nekako ne prolazi jer su vozači nagrađeni samom vozačkom dozvolom. Njihova je nagrada već to što mogu voziti automobil, a obaveza voziti sigurno, po druge i sebe. Pa ne uvode se valjda sada nagrade za normalnost? Uostalom, nema ni znakova nagrade na cestama, pa se nema ni zašto nagrađivati poštivanje pravila.
Fora s uzgojem psihopata, ako vozače samo kažnjavamo, nekako vuče na to da je žena pravilno detektirala da je previše psihopata na cestama. Možda misli da bi svi koji imaju PTSP trebali ostati bez vozačke. To su mahom invalidni branitelji. Još samo da ona skuži da se ne kažnjavaju vozači, nego oni koji krše propise.
Ministar Božinović je nabrojio uzroke pogibija na cestama. Njegova ideja sprečavanja prometnih nesreća se sastoji u tome da poveća kazne. Da njega netko pita kada je posljednji put platio kaznu za prometni prekršaj, ne bi se mogao sjetiti. Ali to ne znači da se vozi po propisima.
Zato u priči imamo Milijana Brkića. On je primjer kako se sprečavaju prometni prekršaji. Jednostavno, kažnjavanjem.
Nepraštanjem, upornim i dosadnim kažnjavanjem. Visina kazne ne sprečava nikoga, ali svijest o tome da nitko ne može izbjeći kaznu zaustavit će svakoga. Kada jure automobilom, ljudi ne računaju na to je li im kazna preskupa. Kada čine kaznena djela, kradu i špijuniraju, ljudi ne računaju na to kolika je kazna. Računaju na to da neće ni biti kažnjeni. Nikada.
I da nikad neće ići u zatvor. Problem je što imaju razlog zašto računaju na to da će se izvući nekažnjeno. Vide ministra kako ga službeni vozač pod rotirkom vozi najbrže na cesti, a ovaj ide na večeru. Onda ispravno zaključe da zakone ne treba poštivati. Sjete se da je premijer rekao, komentirajući prekršaj ministrice Žalac, da se to svakome može dogoditi. I skuže po drugim primjerima da to vrijedi i za teža djela. Za krađu i korupciju.
Onda kradu i nije im neugodno. A u zemlji u kojoj zakoni vrijede samo za poslušne i budale ne može se nikoga natjerati da poštuje te iste zakone. Zato je vrijedilo Brkića kazniti, da drugi put pazi kada nailazi tramvaj. On će prvi naučiti čemu služe zakoni.