Junaci ove adventske bajke su moji prijatelji. Oboje su dobro poznati široj javnosti po svojem višedesetljetnom kreativnom djelovanju. Oboje fantastično prodaju svoje knjige i publika ih obožava. Prethodnog tjedna oboje su imali promocije na kojima sam sudjelovala. Oboje su ljudi u godinama, čega su itekako svjesni, pa lakše progovaraju o nekim temama koje rado prešućujemo.
Te su teme u domeni dvaju starogrčkih bogova poznatih po imenima Eros i Tanatos. Pod Erosom ovdje se misli na ljubav - strast, a pod Tanatosom, naravno, na smrt. Između Erosa i Tanatosa, to su već stari Grci znali, postoje neke čudnovate i tajanstvene veze.
Te je veze dobro proučila cijela generacija filozofa, pogotovo francuskih iz prve polovice dvadesetog stoljeća. Da vas ne zamorim, spomenut ću samo jednoga: Georges Bataille. Nakon što se shvatilo da više ne moramo zamišljati krilatog dječaka koji nas gađa svojim strelicama, ni ledenog, šutljivog muškarca koji nas takne po ramenu i time pošalje na drugi svijet, nakon što smo ih mogli prozvati “običnim” imenima ljubavi i smrti, kao da se o njima moglo lakše pisati, premda ne i govoriti.
Moja prijateljica na svojoj se promociji zapitala zašto u književnosti, pa ni u stvarnom životu, više nema strasnih ljubavi, a moj prijatelj se zapitao zašto se uporno skrivamo pred činjenicom da smo smrtni. Dobra su to pitanja, premda na njih nema odgovora. Jer za strasne ljubavi, one što se kockaju i sa samom smrću, kao da više nema mjesta.
Teško ćemo danas zamisliti neku Emmu Bovary ili Anu Karenjinu. Tko bi se to mogao zaljubiti toliko da se od siline osjećaja baci pod vlak? U sumornoj stvarnosti pod kotačima vlaka stradava mala djevojčica koja je s obitelji bježala od ratnih strahota prema dalekom i “sretnom” Zapadu. Jednako tako, zaokupljeni svojim poslovima, na smrt stignemo misliti samo kad među osmrtnicama ugledamo neko drago lice ili kad ona odnese nekog našeg najbližeg.
Inače je potiskujemo, jer ne znamo što da radimo s njom, kao kad Woodyja Allena Smrt zatekne u stanu čovjeka po kojeg je došla i koji joj sav sretan objašnjava kako on nije taj. “Strah od smrti pokvario mi je cijeli život”, u jednom je intervjuu izjavio genijalni režiser, što se u nizu svojih filmova bavi upravo “posljednjim stvarima”, skrivajući ih melodramatičnim i komičnim zapletima, s neizbježnim sretnim završecima.
I dok na temu ljubavi i smrti doista postoje oceani literature, u stvarnosti i pred jednom i pred drugom zbunjeno stanemo. Kad nam se netko na prvi pogled svidi, naravno da ćemo se zapitati treba li nam taj osjećaj? Ako smo sagradili krhku konstrukciju naših emotivnih života, ako smo u braku i imamo djecu, želimo li pasti u vatru jakog osjećaja prema nekom trećem?
I želimo li da nas ta vatra spali, kao i naše najbliže koji će neizbježno patiti? Iskreno govoreći, ne. Zato i razumijem današnje strasne ljubavnike koji se od svoje strasti radije sklone kao od elementarne nepogode nego da joj se prepuste.
Razumijem i ljude koji radije noću, kada ne mogu zaspati, gledaju stare filmove ili dokumentarne serije nego da meditiraju nad vlastitim krajem.
Sklanjamo se od onoga što ne možemo pobjediti, od strasti i od smrti. Bježimo od Erosa i Tanatosa, odlazimo među adventske lampice i pijuckamo kuhano vino, nadajući se da nas tamo neće pronaći. Jer oni nas traže, u to možemo biti sigurni, pogotovo je Tanatos nemilosrdan u toj potrazi.
Ne znam trebam li vam razotkriti imena svojih prijatelja, ili ste ih otkrili sami, a njihove knjige već kupili. Ako niste, potražite ih, obje se zovu vrlo intimno i samim naslovima progovaraju o gore napisanom. Jednu je napisala žena. Drugu muškarac. Jedna je o nemogućoj ljubavi. Druga o smrti. Umotajte ih u celofan i darujte nekome tko vam je drag, bez obzira što se ne usuđujete zaljubiti u njega. Dobra je vijest što se knjige opet vraćaju u modu!