PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

ZAŠTO NE VOLIM ADVENT Svjestan da ću u očima mnogih ispasti Grinch koji ljudima želi ukrasti Božić, ipak ne mogu a da ne postavim ovo pitanje...

Zagreb, 011219. Trg bana Josipa Jelacica.
Atmosfera u centru grada na prvi dan Adventa.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

 

Svjestan da ću ovim tekstom u očima mnogih ispasti Grinch koji ljudima želi ukrasti Božić, ipak ne mogu a da ne postavim pitanje koje mi se mota po glavi otkako je na Manduševcu uz gromoglasnu buku i okupljeno mnoštvo zapaljena prva adventska svijeća. Dakle, tko je ukrao advent?

Ne, ne smatram se vjernikom, no baš se pitam što bi Isus učinio da se kojim slučajem nađe na zagrebačkom Adventu? Bi li rekao “ovo je baš kul” i na nekom od prekobrojnih štandova navalio na bezobrano skupe burgere za hipstere pa ih zalio kuhanim vinom koje je grožđe vidjelo samo u prolazu ili bi razbucao sve te kućice kao što je onomad iz Hrama najurio trgovce i mjenjače novca? A kako je Isus tom zgodom, kad je iz Hrama bičem istjerao trgovce i bankare, rekao “ne pravite od kuće Oca moga kuću trgovačku”, nekako mi se čini da mu Advent kakav se posljednjih godina priređuje u Zagrebu baš i ne bi bio po volji.

Istine radi, zagrebački Advent, kao turistička atrakcija i prilika za zaradu u ekonomski zakržljaloj Hrvatskoj, ne odvija se u Hramu, nego po trgovima i ulicama najužeg središta Zagreba, no nađete li se tamo, naići ćete na malošto od onoga što bi advent, ne samo u kršćanskom, nego i nekom građanskom smislu, trebao biti. Zovite me zlovoljnim gunđalom, ali mislim da je više adventskog duha bilo u mirisu klementina što ih je moj djed negdje uspio kupiti u socijalizmu i orahnjače moje bake kad bih o Božiću kao klinac s roditeljima došao k njima na ručak nego u ovodobnoj adventskoj huncutariji po centru Zagreba.

Zagreb, 301119.
Trg kralja Tomislava.
Otvorenje Ledenog parka na Tomislavcu.
Na fotografiji: klizanje na ledu.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Ledeni park na Tomislavcu

 

Još manje bi ovaj današnji dernek od Adventa Isus “amenovao” kad bi saznao kakvi sve marifetluci, čitam u jednim novinama i “reket”, stoje iza najma tih kućica - povlaštenim preprodavačima ispod cijene, ostalim unajmljivačima po paprenim cijenama - zbog čega građani koji ne mogu odoljeti “zagrebačkoj adventskoj čaroliji” germknedle plaćaju i po tridesetak kuna iako sastojci za njih ne stoje ni tri kune. Ili kad netko za kobasice sumnjive kvalitete traži više nego za pristojan grah s kobasicom u jednoj od sve malobrojnijih zagrebačkih gablaonica staroga kova. Ili kad se za hamburgere, iza čijih “recepata” stoje televizijski “chefovi”, traži od pedesetak do stotinjak kuna, a za mjericu fritula više od dvadeset kuna. Ili kad nešto što bi trebao biti naš advent preplave wrapovi, bowlovi, burgeri, čiketine, street sarme i hot dogovi koji sa zagrebačkim i hrvatskim jelima nemaju nikakve veze.

Kad pogledam unatrag, daleko više smisla imao mi je skromniji i opušteniji ugođaj adventa u centru Zagreba tijekom prosinca otprije deset godina, kad si uz tri-četiri štanda s kobasicama i vinom mogao na miru i za nevelik novac porazgovarati s prijateljima, nego ovaj današnji, “fulirantski gourmingle” nalik galimatijasu techno partyja i subotnjeg disca, Crnog petka i stampeda, binge drinkinga i junk fooda. I to po cijenama zbog kojih prosječna obitelj, kad joj klinci zavape da bi na klizanje i klopu, mora debelo zaroniti u minus na kartici. Nema to veze ni s onim adventom u Kölnu, na kojem sam se u prosincu 2007. godine našao uoči koncerta Brucea Springsteena. Na trgu ispred tamošnje katedrale, jedne od najimpozantnijih na svijetu, bilo je nekoliko štandova na kojima su ljudi uz bitno tišu i primjereniju glazbu opušteno grickali, čavrljali i pijuckali. Bijaše to advent po mjeri čovjeka, a čak ni nama trojici iz Zagreba nije bilo skupo nešto popiti i pojesti ispred kelnske katedrale.

I na tom kelnskom bilo je uobičajenog božićnog kiča, ali u njegovoj jednostavnosti i puno više duha izvornih Christkindlmarkta koji su se prvotno pojavili po njemačkim gradovima tijekom petnaestog stoljeća. Svjestan sam da ljudima treba zabave, a i tko sam ja da se protiv toga bunim? Ipak, zapitajte se malo koliko je zbog Adventa, i turizma koji uz njega ide, centar Zagreba, nekoć ustrojen poput antičke Agore, postao tek poprište najgoreg stadija konzumerističke, snobovske i turističke groznice? Koliko vam u Zagrebu zbog toga skaču cijene svega, pa i najma ili kupnje stanova? Koliko takvo (ne)upravljanje gradom ždere resurse milijunskog Zagreba u kojem se ama baš sve mora događati sto metara oko spomenika banu Jelačiću jer inače kao da se ne događa? Zašto imamo najbolji Advent i fontane s projekcijama slika, a najgore odlagalište smeća od svih europskih metropola?

Ako mislite da lažno blještavilo Adventa kojim caruju kumovi i stvarna prijetnja nezatvorenog Jakuševca oko kojeg se i danas hrane svinje nisu u izravnoj vezi, gadno se varate. Naprotiv, zagrebački Advent samo je iskrivljeni odraz u ogledalu novozagrebačkog Jakuševca. Pa ako već moram živjeti bliže Jakuševcu nego centru Zagreba, moram priznati da sam barem pet tjedana zbog toga sretan. Do te mjere da bih najradije na onom prvom semaforu, kad se s Mosta slobode spustite u Novi Zagreb, razapeo transparent “Advent Free Zone”, premda bi bilo logično da se barem klizalište za djecu umjesto na Tomislavcu postavilo na Bundeku ili Velesajmu. Ne bi me, stoga, začudilo da mi se Isus ovih dana prije ukaže dok šećem s psom oko utrinskog, nego u fertutmi oko Jelačić placa s više od dvije tisuća Orašara, gdje ga nitko ne bi ni prepoznao. Pa da nas dvojica u miru Božjem popričamo o važnijim stvarima od toga koliko na potrošački povampirenom zagrebačkom Adventu košta hebena germknedla.

Izdvajamo