Vlada će razmotriti raspoložive pravne i političke mehanizme kako bi osporila određene navode iz današnje presude”, bio je odrješit premijer Andrej Plenković, kada je Žalbeno vijeće Haškog suda u srijedu potvrdilo prvostupanjske kazne šestorici bivših političkih i vojnih čelnika bosanskohercegovačkih Hrvata kao sudionika u udruženom zločinačkom pothvatu etničkog čišćenja muslimana, u kojem je sudjelovalo i tadašnje hrvatsko vodstvo, na čelu s prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom.
- Predsjednica će u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda pokušati utjecati na to da dođe do revizije haške presude - dodao je, dan poslije, neimenovani suradnik Kolinde Grabar-Kitarović. Tako je dvoje najvažnijih političara u Hrvatskoj odlučilo pokazati javnosti da zemlju vode dužnosnici koji ne namjeravaju ustuknuti ni kada se na drugoj strani nalazi međunarodni sud koji su osnovali Ujedinjeni narodi.
Vlada će “razmotriti”, pa kada se nađu “mehanizmi”, tada će “osporiti”, što god to bilo, od Ahmića i Dretelja do, moguće, prošlotjednog zakona kojim se u osnovi izjednačava položaj pripadnika HVO-a i Hrvatske vojske, makar se tvrdi da Hrvatska nema veze s ratom u Bosni i Hercegovini. U redu, politika nikada nije bila drugi naziv za istinu, međutim, upravo zbog toga treba podsjetiti na neke činjenice, kada iz Banskih dvora i Predsjedničkog ureda, stižu najave o reviziji presude koja je nepovoljna za Republiku Hrvatsku.
Recimo, mogli bismo se sjetiti kako je haška presuda već treća ovogodišnja odluka međunarodnih tribunala u kojima je Hrvatska izvukla deblji kraj, a predsjednik Vlade redovito obećava nekakve revizije, kojih nema. Jer u lipnju je Arbitražni sud u Haagu objavio presudu o graničnom sporu Hrvatske i Slovenije. Iako je Sveta Gera pripala Hrvatskoj, većina Piranskog zaljeva dodijeljena je Sloveniji, koja je dobila i izlaz na otvoreno more. I tada je premijer Plenković najprije rekao da odluka suda za Hrvatsku nije obvezujuća, a zatim je službeno izjavio: “Današnja odluka odluka je koja nas ni na koji način ne obvezuje, niti namjeravamo njen sadržaj primjenjivati”.
Mada je Arbitražni sud Sloveniji dodijelio malo više nego što je imala, hrvatski dužnosnici i dalje ustraju na stajalištu da ne priznaju arbitražu jer je kompromitirana.
Ali, prije otprilike godinu dana Arbitražni sud komisije UN-a za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi odlučio je da dokazi koje je Hrvatska podnijela nisu dovoljni da dokažu da su ugovori sklopljeni 2009. nastali kao plod korupcijskih aktivnosti te tako potvrdio da je MOL legitimni vlasnik Ine.
I tada je premijer Plenković izjavio da je Hrvatska zatražila poništaj arbitražne odluke u slučaju Ina - MOL pred Arbitražnim sudom u Ženevi. Ocijenio je da je riječ o “vrlo dobro potkrijepljenim argumentima za poništaj arbitraže, prije svega procesno-pravnim razlozima, i nadamo se da će, u postupku koji slijedi, tih nekoliko navedenih razloga švicarski Savezni sud na odgovarajući način sagledati”.
Međutim, ovoga proljeća švicarski Savezni sud odbio je zahtjev za poništenjem arbitraže koju je Hrvatska izgubila od MOL-a. Koliko god na prvu nema dodirnih točaka između Ine, Piranskog zaljeva i, navodnog, udruženog zločinačkog pothvata, postoji nešto što povezuje ovo trojstvo. To je podatak da je Hrvatska u sva tri slučaja izgubila, ali i da je svaki put reakcija vlasti bila istovjetna, a svodi se na verbalno nepriznavanje presuda međunarodnih sudova i arbitraža. Sasvim svejedno je li u pitanju nekoliko stotina metara morske granice, naftna kompanija ili su to dokazani zločini u susjednoj državi, s Markovog trga i Pantovčaka uvjeravaju da mogu promijeniti presude iza kojih stoje UN i Europska unija.
Ova vlast namjerno proizvodi lažnu sliku prema kojoj je Hrvatska postala SAD, Kina ili Izrael, pa može ignorirati međunarodne odluke, a ne, po snazi, pretposljednja članica EU. Koja s ovakvom politikom kaprica, postaje zemlja troublemaker, koju će se u budućnosti ignorirati, pa čak i onda kada bude u pravu. To je cijena nacionalističkog diskursa u kojem smo “mi” uvijek u pravu, a “oni” uvijek ugrožavaju naše interese.
Sada se odlučila umiješati i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja će u srijedu sudjelovati na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a posvećenoj radu Haškog suda. Istinski nas zanima hoće li Kolinda i u Vijeću sigurnosti ponoviti vlastitu izjavu da je “Slobodan Praljak radije dao život nego živio osuđen za djela za koja je čvrsto vjerovao da ih nije počinio, a njegov čin duboko u srce pogodio hrvatski narod”.
Treba se pomoliti da će se ipak suzdržati jer dosta je sramote kada vodeći mediji u Europi kao što su Guardian i Spiegel, nakon što je hašku presudu proglasio dubokom moralnom nepravdom i solidarizirao se s osuđenim Praljkom, opisuju Plenkovića kao “prvog čelnika vlade države iz Europske unije koja podržava osuđenog ratnog zločinca”.
Prije samo 12 mjeseci Andreja Plenkovića se opisivalo kao eurofila, a danas ga se počinje percipirati kao nekoga tko podržava ratnog zločinca. Strah nas je pomisliti što će tek biti za tri godine.