Hrvatsko školstvo mora da je nekakav fenomen, pa se uporno redaju novosti koje su već bile najavljene, samo ih nitko nije ispunio. U proljeće 2003. najavljen je program reforme školstva koji od 2005. uvodi obaveznu devetgodišnju školu (ministar Vladimir Strugar). U proljeće 2004. drugi ministar (Dragan Primorac) stiže s najavom kako će do kraja njegova mandata sve škole raditi u jednoj smjeni.
Najavljivane su, naravno, gotovo svake godine veće plaće učiteljima, lakše školske torbe djeci, informatizacija školstva svima, izbacivanje 30 posto gradiva iz nastave, škola za ravnatelje koji svake godine samo što nisu postali licencirani menadžeri (u zakon se to uporno uvodilo te se izmjenama zakona prolongiralo). Znanstvenim institutima najavljivalo se ukidanje ili spajanje, agencijama u sustavu ista stvar, ali ništa, ali baš ništa od tih najava do proljeća 2018. nije ispunjeno.
Hrvatska je među endemima s osmogodišnjim obaveznim obrazovanjem i nikad pokrenutom reformom školstva, sa strahovito niskim izdvajanjima za znanost, svijet se može čuditi smjenskom radu hrvatskih osnovnih škola, u potpunosti neprilagođenih radnom vremenu roditelja; školske su torbe sve teže, svaki put se grozimo sve lošijim rezultatima 15-godišnjaka na PISA testovima, a instituta i agencija je onoliko koliko ih je i bilo (povjerenstava nikad više).
Naravno da su prosvjetni radnici nezadovoljni plaćama i kolektivnim ugovorima pa štrajkaju; naravno da su roditelji nezadovoljni koliko im djeca provode vremena u štrebanju, pa se zgražaju. Djeca pate, i to ozbiljno, ali koga godinama briga?
Ovoga je proljeća aktualna najava iz proljeća 2016. Glasila je (citat iz Slobodne Dalmacije): “Kada od jeseni u odabranim eksperimentalnim školama prvašići sjednu u školske klupe, čekat će ih promjene zbog kojih će čitav novi naraštaj đaka moći s pravom reći da kreću u posve novu školu”.
S obzirom na to da u najavljenoj jeseni 2016. godine školarci ipak nisu postali novi naraštaj koji kreće u posve novu školu, valja vidjeti što se u istoj ideji promijenilo u dva proljeća. Osim što se promijenio uzorak (prije je u planu bio sličan omjer osnovnih i srednjih škola), promijenili su se i razredi. Peti osnovne je ispao iz priče, ali u priču je uletjela obavezna informatika. U proljeće 2016. govorilo se da će eksperimentalna primjena novih kurikuluma i metoda poučavanja trajati tri do četiri školske godine ne bi li se detaljno testirala u sustavu, a tek onda kreće potpuna primjena. Prema sadašnjim najavama, nakon godinu dana eksperimentalne primjene, sve škole ulaze u reformu. Jednostavno, rok je ubrzala politika, nakon što je ga je dvije godine preskakala.
U silnoj akceleraciji nitko (još) učiteljima nije objasnio zašto su se eksperimentalni razredi promiješali, zašto je skraćena eksperimentalna primjena, što će sve morati drukčije raditi, što ako im neće ići? Što ako zapne s donošenjem pedesetak kurikuluma koji su još u fazi prijedloga (u proljeće 2015. godine bili su na stručnoj raspravi)? Što s nakladnicima - stižu li oni u tri mjeseca napraviti nove udžbenike? I zašto uopće novi udžbenici, ako je većina eksperimentalnih reformi u svijetu provedena bez njih? Budući da je prosjek trajanja mandata obrazovnih ministara opasno skraćen na godinu i pol mandata, mora da se netko pita - što s reformom kad dođe novi ministar?
Rezultat tih pitalica i neznanja je sljedeći: od 1200 škola u državi za ulazak u toliko čekanu reformu javilo se njih 215. Izabrane su 72, od kojih više od 70 posto dolazi iz ruralnih sredina. Veliki gradovi su podbacili s prijavama pa se broj njihovih škola u reformi svodi na binarni kod. Od ukupno 109 osnovnih škola u Zagrebu, odabrana je jedna. Split bi se u reformi trebao naći s također jednom osnovnom i nijednom srednjom, u Zadru i Šibeniku je obrnutih 0,1, u Varaždinu 1,1.
Treba li se uopće pitati zašto nakon tri godine mrcvarenja s najavom i pripremom reforme, četiri ministra i lošim igrama s pozicijama po povjerenstvima i skupinama - reformu u proljeće 2018. godine želi samo 16 posto škola?