BRISELSKI POUČAK

ZAŠTO SE BOLJE U ŠKOLSTVU UGLEDATI U SLOVENIJU NEGO U ŠVEDSKU U Švedskoj su ostali u čudu kada su čuli da im školski sustav u Hrvatskoj toliko hvale

Vlado Kos / CROPIX

Puno je toga u EU regulirano na razini cijele unije, ali je još više toga ostalo u nadležnosti država članica, da same urede onako kako njima i njihovim građanima najviše odgovara. U mnogim područjima ne postoji jedinstven europski model. Tako i u školstvu. Ne samo da se sustav od jedne do druge države razlikuje nego i unutar samih država postoje velike razlike od regije do regije ili od jedne do druge škole u istom gradu.

Ovih dana, kada su i učenici u Hrvatskoj počeli novu školsku godinu, javnost se uglavnom bavila stanjem školstva izvan Hrvatske i time kako je u Švedskoj sjajno jer djeca dobivaju besplatan iPad i ne samo besplatan tečaj materinjeg jezika nego i plaćanje prijevoza taksijem. Kolega iz Švedske kaže mi da se u toj zemlji čude zašto su Hrvati iznenađeni da djeca u školi dobivaju iPad. Ali Šveđani se još više čude što netko izvan njihove države spominje njihov školski sustav u pozitivnom smislu jer su sami krajnje nezadovoljni i smatraju da im je sustav obrazovanja u rasulu, da su njihova djeca sve inferiornija u odnosu na vršnjake iz drugih država svijeta, a posebno u odnosu na susjede Fince.

Švedska je dobar primjer, a Luksemburg možda još bolji, da rezultati kurikularnih reformi ili uopće uspjeh školskog sustava ne ovise toliko o materijalnom stanju. Iako je teško mjeriti točno uspjeh školskih sustava, jedno od mjerila je zadnjih godina postalo ispitivanje koje provodi Organizacija za suradnju i razvoj, tzv. testiranje Pisa, koje se provodi među 15-godišnjacima. Pema tom zadnjem testiranju, ni Švedska, koja možda i najviše izdvaja za obrazovanje, niti Luksemburg, koji je uvjerljivo najbogatija europska država, nisu na vrhu. Od EU članica na ljestvici su najbolje plasirani Estonija kao treća u svijetu, Finska na petom mjestu te Slovenija koja je trinaesta. Nisu Slovenija i Estonija siromašne države, ali su u odnosu na Švedsku, a pogotovo Luksemburg, daleko. A po znanju svojih učenika Šveđani su tek na 28. mjestu, a Luksemburžani na 33., samo 3 mjesta ispred Hrvatske. Dakle, ako pogledamo ove primjere, vidimo da nije sve u novcu i u dobrim materijalnim uvjetima ili plaćama učitelja. Čak i na Kosovu, koje je predzadnje po znanju učenika prema testiranju Pisa, plaće učitelja su daleko iznad prosjeka u toj državi, a dizane su zbog političkih interesa uoči izbora.

Dakle, ako iz Hrvatske žele vidjeti neki dobar primjer uspješnih školskih sustava, trebamo se više ugledati na susjede Slovence, nego na Švedsku. Nije loše što su u Švedskoj škole besplatne, što djeca dobivaju od škole opremu i potporu za učenje svog jezika ako su imigranti. U biti to i nije besplatno jer netko uvijek plaća i na kraju sve ide na račun poreznih obveznika.

Ima puno primjera u državama Europske unije koji pokazuju da je u njima bolje nego u Hrvatskoj. Ali nije u njima sve pozitivno. U Belgiji, koja ima jedan od najčudnijih sustava, s velikim razlikama unutar same države, veliki je problem prevelika razlika u kvaliteti između škola, pogotovo onih na francuskom jeziku, dok su one na nizozemskom u prosjeku bolje. Kako je svim roditeljima stalo da im dijete ima najbolje obrazovanje, što znači da ide u bolju školu, a kriterij za upis je adresa stanovanja, nerijetko ljudi mijenjaju čak i stan kako bi im se dijete upisalo u željenu školu. Prije je bio princip tko prvi dođe, taj se uspije upisati. Tada su bogatiji roditelji plaćali studentima da spavaju ispred škola i čuvaju mjesto, a čak je bilo i slučajeva da poslodavac šalje radnike da čekaju ispred škola kako bi upisao svoje dijete. Belgijanci nisu previše zadovoljni stanjem svojih škola iako su po kvaliteti na samom vrhu. Jedna kolegica, koja se vratila u Italiju i koja je imala puno primjedbi na belgijske škole, kaže da je tek kad se vratila u domovinu vidjela kako je zapravo bilo dobro u Belgiji.

Može se belgijskom sustavu naći puno primjedbi. Ima i dalje puno nejasnoća, a roditelji se često bune da se previše pozornosti posvećuje ponašanju, često i više nego samom učenju.

No postoje neke druge razlike između većine država zapadne Europe i Hrvatske koje hrvatski sustav čine lošijim, i to nije vezano samo uz školski sustav već općenito uz stanje u društvu. Često je izokrenuti sustav vrijednosti taj koji demotivira učenike. Odrastaju u društvu gdje su veze i politička pripadnost često važniji za napredovanje od znanja, što znači da se znanje u Hrvatskoj doista cijeni manje nego drugdje u EU.

Švedska i pozitivno iskustvo kolege iz Hrvatske šalju jednu drugu poruku, a to je da su ljudski odnos i način komuniciranja u kojem građanin osjeća da ga se poštuje nešto što se u Hrvatskoj sve manje susreće. Čujem da je i u Švedskoj stanje školstva predmet prepucavanja političkih stranaka. Ali ne na ideološkoj osnovi kao u Hrvatskoj već s ciljem poboljšanja kvalitete kako bi im djeca bila konkurentnija na europskom i globalnom tržištu.

Problem u Hrvatskoj mogao bi biti i način ocjenjivanja. Je li realno da toliko djece prođe godinu s peticama iz svih predmeta. Prije par tjedana jedna mi je kolegica rekla da u razredu njezine kćeri nisu baš svi imali sve petice jer su neki imali i koju četvorku, pa čak i trojku. Kada to pričam Belgijancima, to vide kao ekstrem jer je, kažu, nemoguće i neprirodno da jedno dijete bude izvrsno iz međusobno nepovezanih predmeta, od matematike, jezika, zemljopisa, povijesti do tjelesnog. A pogotovo je nemoguće da većina u razredu bude odlična u svemu. U Belgiji, gdje se ocjene uglavnom prikazuju u postocima, sjajno je imati oko 80 posto. Više od 30 posto djece u Belgiji barem jednom padne razred i to nije nikakav bauk. I kako to da su ti hrvatski odlikaši tako lošiji od belgijskih ponavljača u testiranju Pise.

Međutim, i za to postoji objašnjenje. U Belgiji ocjene nisu bitne za dalji napredak u sustavu. Nisu bitne za upis u srednju niti poslije na fakultet. Jedino je bitno imati prolaz. S druge strane, u Hrvatskoj, u okruženju gdje su većina druge djece odlični učenici, stvara se ta norma koja postaje imperativ, a ocjene postanu bitne za dalji upis u srednju školu i fakultet.

U Švedskoj, kaže mi kolega, kad je on išao u školu, do 14. godine uopće nisu postojale ocjene jer su oni smatrali da djecu ne treba previše izlagati stresu. Je li to dobar pristup ili ne otvoreno je pitanje na koje svi imaju svoj odgovor.

Kada smo kod besplatnih školskih udžbenika, u Belgiji oni uopće ne postoje. Ne, nisu ih zamijenili iPadi, nego nisu postojali ni prije. Učitelji ili profesori im kopiraju testove i ono što uče, i oni to nose doma. Testiranja su stalna, kroz cijelu godinu, i roditelj uvijek može pratiti i točno znati koju će ocjenu dijete imati na kraju trimestra. Ali mnogi takvom sustavu vide mane.

Kako je puno toga u EU različito, nemoguće je vezati se na jedan primjer. Često se u debati čuju i paušalni komentari koji se uglavnom svode na to da je kod nas sve loše, a vani sve drugačije i bolje. Primjer je učenje o ratovima. Djecu u Belgiji dosta rano uče o 1. i 2. svjetskom ratu. Vode ih u rovove u kojima su se vodile bitke. I u odnosu na Francusku i Veliku Britaniju, u Belgiji smatraju da premalo uče povijest tih ratova. Ali nemaju dileme oko toga što trebaju učiti iz povijesti, a što ne, tko je bio u ratu na pravednoj strani, a tko nije. Imaju u Belgiji i vjeronauk, ali je to više nauk o vjeri nego klasični vjeronauk kakav bi trebao biti u crkvi ili džamiji. I takav vjeronauk više, prema presudi suda, nije obavezan predmet u školi.

Umjesto stvaranja ozračja da u hrvatskom obrazovanju ništa ne valja, koristeći individualne primjere iz nekih drugih država Europske unije ili krajnje politiziranje sustava, Hrvatska treba što prije provesti kurikularnu reformu i stvoriti sustav kakav odgovara njoj i njezinim građanima. I ovdje je politika veća prepreka nego nedostatak sredstava. Naravno, pritom ne mislimo na katastrofalne primjere, ravne tragediji, da su neke škole u nekim dijelovima Hrvatske opasne po život učenika i profesora. Jedan takav primjer nedavno je prikazan na televiziji. Riječ je o Vukovaru, gdje je škola već godinama u derutnom stanju, što je sramotno za Hrvatsku, čak i ako smo druga najsiromašnija država Europske unije.

Tagovi

Izdvajamo