Odluka je vraška stvar. Premijer je u jednom trenutku donio odluku pozabaviti se pitanjem ustaštva u ovoj zemlji. Tko zna zašto je pomislio da je to problematična i važna stvar, zašto bi se time trebao baviti i donositi mišljenje. Najvjerojatnije mu se to učinilo i najjednostavnijom odlukom, u zemlji u kojoj se svi napadaju i grizu zbog ustaša i partizana, formirati komisiju koja će onda donijeti odluku. Šteta, mogao je biti kao Traudeau, lider koji stvarno vodi svoju zemlju, pokazuje primjerom kako se nositi s iskušenjima. Mogao je, jednostavno, reći tko su bili ustaše i zaustaviti sve rasprave. Jer, ustaše su bili obični krvnici i ubojice, stvarali su režim progona i zlostavljanja i tijelima svojih žrtava kreirali svoj položaj u povijesti. Realno, svima su se gadili, pa čak i fašistima i nacistima. Nisu imali vrijednosti, nisu imali ništa dobro u svemu što su radili. Može to bilo tko umatati u povijesne prilike, ali to nema veze sa stvarnošću. Bili su horda ubojica i pljačkaša, nepozvani i neželjeni. Ali, korisni lošoj ideji. Zato je svako pozivanje na bilo koji dio povijesti u kojem su ustaše bili glavni likovi, u stvari, ponavljanje svih prijetnji koje su oni iznijeli, opravdanje svakog nasilja koji su oni učinili i podrška zlu koje su širili.
Plenković recimo nije za nedavnog posjeta Izraelu tamo rekao da razmatra je li i koliko je ustaški pozdrav, simbol ustaštva, u stvari štetan, a koliko je prihvatljiv. Nije. Šutio je o svojoj ideji da osnuje povjerenstvo koje će vrednovati značaj ustaškog pozdrava. Naravno, nije glup. Glupo bi bilo Židovima, u njihovoj zemlji, reći da nije siguran koliko je ustaštvo bilo pogrešno, i da je možda bilo sasvim u redu i o.k. Glupo bi bilo jer je ustaški režim progonio, zlostavljao i mučio te likvidirao osamdeset posto Židova koji su živjeli u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Nisu umrli zbog ratnih zbivanja, kako se to umiljato skrivaju razaranja, bombardiranja i ubijanja zbog političkih ideja i mržnje. Ne, Židove su tijekom Drugog svjetskog rata, na području pod okupacijom NDH, ubijali ustaše. Ubijali i pokušavali prodati nacističkim ideolozima, Trećem Reichu. Ubijali su i Rome, ubijali su Hrvate koji su otvoreno bili protiv nacizma i ustaša, tragali su za njima, neumorno i uporno, kao svi koji su si postavili zadatak nekoga istrijebiti i eliminirali ih. Okrutno, glasno i krvavo. Tjerali su ljude na drugu stranu ulice, označavali ih trakama, trpali u kamione, odvozili ih noću i danju, presretali i proganjali, a kada bi nekoga uhvatili, hladno su im, kroz razrađeni sistem, otimali vrijednosti, imovinu i uzimali živote. Ustaški pozdrav to simbolizira, predstavlja slaganje s tim metodama i takvom ideologijom, priziva povratak tog sustava. Ustaštvo nije bilo ništa drugo, tu nema zabune. I ustaški pozdrav je verbalno oblačenje ustaške uniforme, stupanje uz ustašku koračnicu, podmazivanje vrata na ustaškim logorima kao što je Danica. O tome je premijer odlučio osnovati povjerenstvo, da se ustanovi, je li i koliko u skladu s današnjom Hrvatskom pozdraviti ustaškim pozdravom - Za dom spremni.
Može si pritom pozvati u pomoć instituciju kojom se svaka država ponosi, akademijom znanosti i umjetnosti. Jedan je njen član snažan zagovornik ustaškog pozdrava, uvrstio bi ga u hrvatsku vojsku, dao bi mu sav potreban legitimitet i legalitet. Josip Pečarić, član Akademije, objavljuje novu knjigu, nakon niza knjiga, među kojima je i ona kojom je branio Thompsona. Ova knjiga ima idiotski naziv "Ništa se još promijenilo nije" koji ne obećava. Napišeš li djelo koje nasloviš naslovom koji kaže da se ništa nije promijenilo, onda si stvarno truba za pisanje. Možda bi te mogla čitati neka opskurna, pijana ekipa koja bi lamentirala kako je uspješno napisano nešto o ničemu ili ništa o nečemu, ali, nemojmo se zezati, naslov neintrigantno govori da je riječ o nečemu patetičnom i teškom. Jedan od autora knjige, narečeni Josip Pečarić već se godinama bori za to da ustaški pozdrav bude ne samo stvarnost koja pripada marginalnim skupinama, nego da postane nešto veliko i sjajno vezano uz Hrvatsku. Nije problem što akademik ima problem s Hrvatskom, životom u 2017. godini i stvarnošću. Ali jest problem što se predstavlja akademikom. Akademije bi, u sasvim normalnoj postavci, trebale biti institucije čiji članovi nešto vrijede. Akademija bi trebala biti institucija koja drži do sebe. Akademija bi trebala biti institucija čije članstvo obvezuje na izvrsnost u svakom smislu. Naša se nikada nije odrekla ni jednog člana. Ne bi bilo najgore za Akademiju da ustanovi da joj neki članovi čine štetu i sramote je, kao Pečarić i njemu slični. Tada bi uistinu bila ona institucija u čije se mišljenje ne sumnja. A ne ona do čijeg se mišljenja ne drži. Jer ne drži do istine.