Dva nedavna slučaja ukazala su nam na paničnu bitku majki za svoju djecu. U jednom, da stvar bude strašnija, dijete je trebalo biti “ovršeno”. “Ovrha djeteta” ipak se nije dogodila, jer zavladali su pravi građanski nemiri u koje su se uključile nepoznate žene, muškarci, ljudi raznih dobi, zvanja i profila, čak i “celebritiji”, u ovom slučaju heroina slične priče - Severina. Ne mogu uopće zamisliti kako se osjeća majka onog jutra kada bi joj trebalo ovršiti dijete, otrgnuti ga od nje, odvesti. Još je strašnije što dijete, malog čovjeka od osam godina, nitko nije ništa pitao. Očevi su u ovim slučajevima prema općem zaključku negativci: premda jedan od njih, bivši Severinin suprug, uporno tvrdi kako svoje dijete voli i da bi trebao imati jednako pravo na njega. O drugome, koji živi u Italiji, gotovo da ništa ne znamo. Postoje i drukčije priče. Kad se moj prijatelj razvodio, uskoro bivša supruga mu je obećala “da će mu se krvi napiti”. Pod tim nije mislila zapapriti mu nekom bitkom za nekretninu, već mu na svaki način otežati buduće kontakte s djetetom koje je tada bilo malo. Njezino se proročanstvo ispunilo. Svoga sina, kojeg je volio, viđao je u iznimno teškim i složenim okolnostima, rijetko, a majka se trudila da i te susrete oteža. Kao što znamo, osim u ekscesnim situacijama, zakon je na strani majke. Čak i one koja se desetljeće i pol života aktivno bavila time da uništi kontakte sina i oca.
Ne misleći pritom kako se njezin sin osjeća, stavljajući u prvi plan svoju mržnju. Zakon tu nema mnogo za reći. Majka je pristojna, brižna, ni najmanje problematična. Njezin je jedini problem što ne želi da dijete ima oca, tog bezobraznika koji ju je ostavio. To što je otac brižan, pristojan i nije problematičan, osim što je potaknuo razvod, neminovno pada u drugi plan. Ima očeva koji nakon što otiđu od žene zaborave i djecu koju su s njom imali: kao da potraže paket u kojem su zajedno njegovi nova žena i nova djeca, a one iz prethodnog braka promatra kao znance iz daleke prošlosti. Tim više što nove žene nisu uvijek ljubiteljice djece iz prethodnih brakova. Znaju se ponašati poput zlih maćeha iz bajki, uostalom, znamo da bajke počivaju na stvarnim odnosima, ma kako oni strašni bili. Ne samo da su Ivičini i Maričini roditelji pokušali ubiti svoju djecu, već je nedavno jedna majka u Puli ubila malog sina, jer život ne obećava sretan završetak. U kaosu konačnog razlaza mojeg drugog prijatelja s uskoro bivšom suprugom, osim što mu ona prijeti samoubojstvom, u prijetnjama se često nađe i njihovo malo dijete. “Ubit ću sebe i dijete”, kaže ona. Ljudi vole reći da su se “prijateljski” i “s poštovanjem” razišli.
Međutim, ono što prethodi “službenom” razlazu, a što se zove “neslaganjem karaktera”, često u sebi uključuje zlostavljanje, a prijetnje djetetovom sudbinom spadaju gotovo u standardni repertoar. Očevima koji se žele razići s majkama svoje djece, a pritom im ne pada na pamet da zaborave svoje dijete, često predstoji kalvarija, jer povrijeđene će im se bivše supruge preko djeteta doista “napiti krvi”. I oni tu neće moći mnogo učiniti. Kažem, nisu svi očevi tako brižni i neki se priklone zaboravu, zbog čega im djeca zauvijek pate, ali onim očevima koji se ne žele razvesti i od djece često slijedi suočavanje s nemilosrdnim sucem koji će im reći da su, što se tiče djeteta, u drugom planu. Dobiju poneki vikend, premda bi htjeli svaki dan. Dobiju poneko popodne, premda bi htjeli i jutro. Dobiju duge dane i sate bez djeteta, premda bi, što se njih tiče, stavili svoje karijere u drugi plan, samo da budu s njime. Ljubav očeva u odnosu na ljubav majki smatra se drugorazrednom. Kada to nije tako i otac podjednako, a možda i više voli svoje dijete, događaju se priče o kojima se ne govori tako često. Jer, zašto biti empatičan “prema onom gadu koji je otišao”. Pa, možda bi ponekad i trebalo.