Većina kandidata na predsjedničkim izborima nastojala je uvesti nešto novo u kampanju, nešto što će ih barem malo približiti vremenu u kojemu se ti izbori odvijaju te njihovo natjecanje učiniti aktualnijim, pa ako želimo i atraktivnijim.
Većina ih je shvatila kako im sadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kao jedina meta nije dovoljna da kroz napade na nju, ma kako krvoločni i domišljati bili, u samo nekoliko mjeseci izgrade vlastiti izborni autoritet. Mnogi su razumjeli i to da njihove dosadašnje osobne karijere i imena koja su stekli na različitim poslovima nisu dostatna valuta na izborima, ako im se ne nadoda i određeni novi sadržaj, dakako, koji je u dosluhu s trenutkom u kojem živimo.
Kandidat Miroslav Škoro, recimo, iskoristio je moment duge i neizvjesne bitke za HDZ da baš na njemu uzgoji sav svoj rast tijekom dosadašnje predsjedničke kampanje. Škori je Kolinda Grabar-Kitarović zaista sporedna referenca, on se otvoreno stavio u ulogu glavnog posrednika u HDZ-u, podebljavajući to porukom: “Kad ja pobijedim, Plenkovićeva vlada mora dati ostavku”. Ili: “Vratit ću HDZ njegovim članovima”.
Iako je dakle kampanja predsjednička, Škoro je vodi kao pravu bitku za HDZ, a to mu dio birača očito ne zamjera nego naprotiv honorira, jer se prema anketama konstantno nalazi na trećem mjestu, dakle s i dalje značajnim izgledima da uđe u drugi izborni krug.
Mislav Kolakušić također se minimalno bavi predsjednicom Republike Kolindom Grabar-Kitarović; sadržaj njegove kampanje nema štoviše nikakve veze s opisom funkcije za koju se natječe 22. prosinca. Jedinstvenu agendu rastvaranja i kaosa, koja mu donosi neke glasače i zasad četvrto mjesto u anketama, Kolakušić sažima u sljedećoj šokantnoj, ali nekima dopadljivoj poruci:
“Kad mene izaberete, tisuće ljudi završit će u zatvoru”.
Sljedeći je po razumijevanju trenutka Dario Juričan koji predsjedničke izbore, na kojima nema pobjedničke šanse, savršeno koristi za vidljivost i promociju antikorupcijske platforme, s ponekad duhovitim porukama u stilu: “Korupcija svima, a ne samo njima”.
Ta bi kampanja zbog svoje publike mogla više okrhnuti vodećeg kandidata ljevice nego kandidatkinju koju podržava i lik iz Juričanove životne uloge Milan Bandić.
Juričanova je fiksacija logična i komercijalna - Bandić kao garant trenutačne vladajuće koalicije i apsolut u Zagrebu, no treba također primijetiti da se ni taj kandidat osobito ne bavi ili se minimalno dotiče Kolinde Grabar-Kitarović.
Jesu li u pravu i zašto su u usponu oni kandidati koji procjenjuju da Kolinda Grabar-Kitarović zapravo nije idealna meta trenutka nego da se građane uvjerljivije može mobilizirati i okupiti u antagonizaciji prema političarima, idejama, praksama i sistemima koji egzistiraju neovisno o predstojećim predsjedničkim izborima? Dakle, nešto potpuno kontra prošlim predsjedničkim izborima kad je bilo i te kako isplativo graditi ih na potenciranju Josipovića kao “državnog neprijatelja broj 1”.
Čak je i predsjednica, u za nju toliko nezavidnom i neizvjesnom momentu, pronašla kakav-takav prostor za isticanje, doduše ne toliko kroz ideje, koliko u trumpovskom iritiranju incidentima, s očitom mišlju: “Neka se piše, pa makar i dobro”.
Jedini kandidat koji ozbiljno prkosi trenutku i vodi kampanju mimo svih logičnih pretpostavki - koncentriran prije svega na sebe i non-stop nabrušen na aktualnu predsjednicu - jest kandidat SDP-a i lijevih stranaka Zoran Milanović. Vrlo brzo će se vidjeti je li bio pametniji od ostalih.
Pitanje je doduše je li to kod njega promišljen koncept ili posljedica intelektualne i političke lijenosti.
U uvjetima organiziranog raskola na desnici i desnom centru Milanović je imao priliku osvojiti vodeću poziciju u prvom krugu ovih izbora i time donekle reafirmirati ljevicu koju je sam bio razmontirao.
No taj kandidat očito nije uočio da mu se prilika otvarala sama od sebe i da nije bilo neophodno krčiti put neumjerenim dozama verbalne agresije i cinizma. Kao da paštetu otvaraš bušilicom. Ta se energija sigurno mogla bolje utrošiti. Moglo se recimo građane barem pokušati uvjeriti kako bi i njima Milanovićeva eventualna pobjeda donijela još nešto osim puke zadovoljštine zbog poraza i poniženja dosadašnje predsjednice. Bi li ta pobjeda bila ulog u promjenu vlasti u Hrvatskoj, u promjene u gradu Zagrebu, u oporavak potonulog SDP-a ili u nešto četvrto? U svakom slučaju, iza Milanovićeve kandidature morao je također stajati neki viši cilj, osim same “normalne” zamjene na Pantovčaku.
Ipak, njegove poruke koje se probijaju u javnost pretežno su dnevnog, uskog, svađalačkog, uvredljivog, podcjenjivačkog karaktera.
One se uglavnom ne odnose na građane nego na njega i Kolindu Grabar-Kitarović i ne artikuliraju važne vrijednosti nego privatnu političku ljubomoru.
Obećanja su skromna.
“I kad vam se bude činilo da nisam normalan, ja ću ustvari biti normalan”
“I kad vas budem iritirao, ne brinite, brzo će proći”
“Normalno da ne mogu ništa bitno napraviti, ali neću se ni pretvarati da mogu”
“Normalno da su svi drugi nečiji i da imaju sponzore, ali ja sam self made i neću vam reći tko me je sve plaćao ovih godina dok nisam bio aktivan u hrvatskoj politici”.
Jednostavno: koliko god tko u tome uživao, izbori se ne mogu dobiti isključivo na izrugivanju aktualnoj predsjednici. Mora barem još nešto ići uz to. Uostalom, prošli predsjednički izbori najviše su na tome bili izgubljeni.