Unatoč tome što se o ocjenjivanju među učiteljima i nastavnicima govori tijekom cijele godine, samo je u posljednjim tjednima nastavne godine moguće izazvati neki širi interes javnosti za ovo važno pitanje. Na žalost, još smo jedan lipanj dočekali s neizmijenjenim Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi koji iz godine u godinu proizvodi dodatni nered u jednom važnom području funkcioniranja školskih ustanova. Iako problema u svezi s ocjenjivanjem ima više, zadržat ćemo se tek na jednom - produžnoj nastavi ili, kako se to po novome kaže, dopunskom radu.
Unatrag posljednjih nekoliko desetljeća za učenike, koji nisu za vrijeme trajanja nastave uspješno svladali gradivo predviđeno školskim programom, provodili su se ispiti na dva popravna roka s produžnom nastavom koja je prethodila prvom popravnom roku, ispiti na dva popravna roka bez produžne nastave i organizirala se produžna nastava bez popravnog ispita u tzv. ljetnom roku te polaganje popravnog ispita u tzv. jesenjem roku.
Posljednje rješenje u našim se osnovnim i srednjim školama provodi već četvrtu godinu zaredom. Iako su se ministri mijenjali kao na traci, nijednom se nije dalo uhvatiti rješavanja problema produžne nastave. Uglavnom se nije nijekalo manjkavosti postojećeg rješenja, no nije se činilo ama baš ništa u iznalaženju boljeg rješenja. Aktualna ministrica u tome nije izuzetak. Iako je s manjkavostima postojećeg rješenja višestruko i detaljno upoznata, Blaženka Divjak nije učinila ništa da se promijeni nakaradno zakonsko rješenje.
Usredotočimo se na tek neke od problema s produžnom nastavom. Broj sati produžne nastave umjesto o broju sati i složenosti predmeta ovisi isključivo o nastavnikovoj želji.
Nema nikakvog ograničenja da iz predmeta koji učenik sluša npr. 140 sati godišnje, nastavnik učeniku odredi minimalnih 10 sati produžne nastave, a iz predmeta koji učenik sluša npr. 70 sati, nastavnik učeniku odredi maksimalnih 25 sati.
Postojeća zakonska odredba ne razlikuje učenika koji je jedinicom ocijenjen zato što, unatoč redovitom pohađanju nastave, nije uspio svladati gradivo i učenika koji npr. gradivo nije svladao zbog neopravdanog izostajanja s nastave. Umjesto odgovarajuće kazne, učenika koji je ignorirao izvršavanje svojih obveza, nagrađuje se tjednom ili čak i dvotjednom nastavom. Nerijetko, ako se radi samo o jednom učeniku, učenik je za svoj nerad nagrađen “instrukcijama” koje mu drži nastavnik čiji je rad tijekom godine ignorirao.
Nakon završetka produžne nastave, odnosno pri samom zaključnom ocjenjivanju učenika, nastavničke muke se nastavljaju. Zaključno ocjenjivanje provodi se bez komisije, a vrlo često i bez nazočnosti drugih učenika. Sve češće ocjenjivanju i ne prethodi ispitivanje, nego se ocjena daje temeljem nekakvog općeg dojma koji je učenik ostavio na produžnoj nastavi.
Prije nego što je ozakonjeno postojeće rješenje u našim smo školama, uz ocjenjivanje pisanih uradaka, poznavali dva vida ocjenjivanja: ocjenjivanje pred razredom i ocjenjivanje pred komisijom (razredni, predmetni nastavnik i nastavnik-sustručnjak) u slučaju npr. popravnog ili razlikovnog ispita. Produžnom je nastavom uveden i treći vid ocjenjivanja: ocjenjivanje bez razreda, bez razrednika i bez nastavnika-sustručnjaka.
Ako se i zadrži održavanje produžne nastave na način kako se to sada odvija, ozbiljno treba pristupiti uklanjanju spomenutih anomalija koje ugrožavaju uspostavljeni postupak ocjenjivanja u našim školama. Ne reagira li se brzo, doći će do daljnjeg smanjenja broja negativno ocijenjenih učenika koje neće proizlaziti iz učeničkih postignuća. Sve više i više će biti onih nastavnika koji će na kraju nastavne godine “dijeliti dvojke” i stoga jer tako iskazuju svoje protivljenje rješenjima kojima se ozbiljno dovodi u pitanje objektivnost i transparentnost pri ocjenjivanju.
Ignoriranje jednog problema u školstvu uvijek stvara novi problem. U pravilu teže rješiv. Samo da se još nad tim zamisli netko i na Sveticama.
*autor je predsjednik Školskog sindikata Preporod