Pišem ovo na dan Oliverova sprovoda na Korčuli pa mi “nećete zamirit” što vam neću prešutjeti da sam sinoć do kasno u noć gledala u more kojim je otplovilo njegovo tijelo. Ta je noć Oliverova putovanja u Velu Luku bila topla i vedra, baš kao tolike u kojima je na sceni, za klavirom i mikrofonom, svojim pjesmama konkurirao nečemu tako dubokom i lijepom kao što je ljetno plavetnilo. Pa zato i ne čudi što je arhetipski Dalmatinac ispraćen poput čudotvorca i mistika, da je njegovo tijelo nošeno Rivom kao što bi se nosilo tijelo nekog davnog, posvećenog kralja.
Jer Oliver je vladar naših duša, njemu do njih nije bilo prepreke. Nekoć se od kralja očekivalo da vlada dušama svojih podanika. Zato bi i bio pomazan svetim uljem, bio je od Boga postavljen namjesnik, baš kao papa. Da je Oliver bogomdan, vidjeli smo kad je zauvijek napuštao Split. Kad su se sjatile brodice, veće i manje, zasvijetlio sveti Duje, zazvonilo zvono koje rijetko zvoni. Bilo je nečeg čudesnog, srednjovjekovnog, svetog u tome.
Jednom davno, neka je kastiljska kraljica u crnini nosila naokolo lijes svoga supruga, zbog čega su je neki prozvali “ludom”, premda je ona samo htjela posvetiti zemlju kraljevskim tijelom.
Na sprovodu poput Oliverova čovjek, htio ili ne, misli o svetom. Kad vidiš koliko se ruku skupilo da ga pomogne nositi, da ga smjesti na brod, da mu mahne, koliko se ustiju našlo da mu kaže da ga voli i da vjeruje u ljubav, onda shvatiš da su takvi sprovodi neka vrsta iscjeljenja za onog koji odlazi i za nas koji ostajemo. Jer taj što odlazi zapravo nije otišao, a mi koji ostajemo nismo ga izgubili. Nema rastanka. Pa opet, s tugom gledam u noć u kojoj su na svakom otoku čekali Olivera, palili baklje, mahali mu, noć koja je povezala kopno s otocima, more pretvorila u svilu, nas u jednu dušu.
Nekoć, dok su sveci hodali zemljom, čini mi se da smo manje težili tome da svatko misli svoje, da svatko živi zaklonjen sobom. Dok je sveti Ante propovijedao, važno je bilo da svi shvate jednostavnu poruku. Vjeruj u ljubav. Jer ljubav je sve. Ako vjeruješ u ljubav u dobru i zlu, nema razlike između svetog i profanog, između zapečaćenih tajni i svakodnevice pred kućom, u vrtu, u čamcu. Nekako mi se čini da je tu vjeru lakše izgubiti danas nego prije.
Možete reći da idealiziram prošlost, jer ljudska je priroda uvijek bila ista, o čemu nam svjedoči i sam Stari zavjet, ispunjen gnjevom Božjim i neodgovornim ljudima. Pa ipak, danas lakše nego ikad blijede naša prijateljstva, naše veze, naše povjerenje u ljude. U srcima kao da je sve manje mjesta. Šveđani prodaju neke ekstra popularne, premda skupe montažne kućice u koje stane jedan jedini čovjek. Jer to je valjda budućnost. Sami, u svojim kućicama, ne treba nam nitko. Jer taj Drugi bi nas samo uzrujavao, već samim time što je Drugi. Kao da se emotivno sužavamo.
To nam godi, da nam nitko ne propovijeda, nitko ne gospodari našim osjećajima, nitko nas ne može povrijediti. Jer gdje je ljubav, tu je i povreda. Ljubav i nije ništa drugo nego talionica ega. Ona nas tjera da oprostimo neoprostivo, da prebrodimo ono što se ne da prebroditi i da preživimo ono što nas ubija. Nije ona nikakav laboratorij sreće, u što volimo vjerovati. Je li moja baka bila sretna kad je rađala jedanaesto dijete dok joj je muž brodio? Bila je blagoslovljena (netko bi rekao “prokleta”) jedanaestom trudnoćom, ali teško se taj osjećaj mogao definirati onim što danas zovemo “srećom”.
Današnja sreća tiče se toga da radimo što hoćemo, kad hoćemo i da nam nitko ne može stati na put. Da bismo savršeno funkcionirali, trebamo biti sami. No, u tom slučaju, udaljujemo se od suštine Oliverovih pjesama. Od onog “vjeruj u ljubav i sačuvaj nju”. Zbog čega je sinoć bilo više brodica na pučini nego one davne noći kada su Ahejci isplovili na Troju. Jer se neki čovjek, kažu, zaljubio u neku pogrešnu ženu.